Muzeji ubijanja i mučenja

Dočekali smo, dakle, i otvaranje muzeja pobačaja i kontracepcije. Ne, doduše, kod nas nego u Beču. No, nije nam daleko i nije rečeno da, prema dosadašnjim iskustvima, tkogod neće htjeti takva što učiniti i ovdje.

U tom se muzeju mogu razgledati najrazličitije naprave i metode kojima su se u majčinoj utrobi ubijala njihova vlastita djeca. Pored muzeja holokausta, konclogora i raznih srednjovjekovnih tamnica i mučilišta, sada smo dobili još i muzej kojim se, bez eufemističkih dodataka, ponovno slavi smrt, ubijanje i mučenje.

Bez želje za moraliziranjem, jer bi zaista bilo neumjesno zgražati se nad muzejom kad ne bi postojala stvarnost koju muzej samo skuplja i predstavlja javnosti, valja se zapitati imaju li svi ti muzeji smisla?

Kad je riječ o holokaustu reći ćemo kako su oni postavljeni da bi bili upozorenje budućim generacijama. Zgražanje koje je moguće vidjeti kod većine posjetitelja ipak na neki način pobijaju oni drugi koji upravo u tim slikama, predmetima i primjerima nalaze “nadahnuće” za nova zla.

Promidžba zla proizvodi zlo, htjeli mi to priznati ili ne. Zlo ima razornu moć. Ćudoredni te muzeje ne trebaju, a oni drugi se na njima i nadahnjuju i uče. Teško je vjerovati da im je to namjena.