Da se premalo smijemo, da se nedovoljno rugamo vlasti i svakoj moći koja samu sebe preozbiljno shvaća, da smo suviše krotki i da ćemo zapljeskati i onda kad bi trebalo zafućkati, s tim se mogu složiti. Ali s tvrdnjom da je u doba CK i druga Tita cvao humor i uspijevala satira, odnosno da je “današnji humor u Hrvatskoj nesmiljen, rovovski, galgen humor”, za razliku od onog nekadašnjeg koji bijaše drag i “opušten socijalistički humor” iznikao u ambijentu “gdje su svi sjedili i pili kavu jedni s drugima”, ne mogu drugo nego joj se slatko nasmijati.
Ne, rečene misli nisam našao ni u kakvoj homereski, nego u ozbiljnom članku koji je pod enigmatičnim naslovom “Tko se zadnji smije, posljednji se smije” (je li to u kakvoj vezi s narodnom poslovicom: Tko se zadnji smije, najslađe se smije?) objavljen u listu “Novinar” (br. 6-8, 2012.), službenom glasilu našeg novinarskog ceha, pa su još smješnije. Neće biti da su u Hrvatskom novinarskom društvu, u kojem barem 50% članova ima bogato osobno iskustvo sa slobodama u soc. Jugoslaviji, baš svi zaboravili kako su Brozovi slobodari tretirali humoriste i satiričare koji bi se i najblažom aluzijom pokušali narugati Titu, Partiji, Armiji ili SUBNOR-u. Tuđman, Račan, Mesić, kao i ovi iz današnje hrvatske političke vrhuške, bili su i jesu prave boksačke vreće na kojima se mogla i može iskaljivati i najgora medijska fukara, a Tito i Partija bili su nedodirljivi. Tko bi ih pokušao taknuti, odmah bi bio smješten s onu strane brave. Premda, kako lijepo kaže iskusni satiropraktik, “ništa nije gluplje i besmislenije od smijanja onome što je nametnuta ozbiljnost proglasila podobnim za smijeh”, javno su se o Titu i Partiji mogle pričati samo šale koje bi ih veličale, npr. o tome kako je Tito prevario Staljina. Ali, našaliti se, recimo, na račun Brozove rastrošnosti ili njegova hohštapleraja, bilo je ravno samoubojstvu.
No, nije da humora i satire nije bilo. Relativno se slobodno moglo ismijavati trgovačke poslovođe, seoske veterinare, sindikalne povjerenike i, naravno, sve vrste klasnog neprijatelja, od nepoštene inteligencije i hrvatskih nacionalista do trule buržoazije i Matice hrvatske (u takvoj se školi formirao i slavni “Feral”). Sve drugo je bilo zabranjeno, uključujući i vicevi o Muji i Hasi (zbog jednog takvog je umalo zaglavio i sam Stipe Šuvar!).
Pa ipak se danas u “Novinaru” otkriva da je Titovo vrijeme zapravo bilo Periklovo doba koje je čak “dalo velikane novinskoga humora”. A tko bi bili ti velikani, e, to je u cijeloj priči najzanimljivije. To su, naime, “majstori pera poput Veselka Tenžere i Miljenka Smoje”.
Staviti Tenžeru i Smoju jednoga kraj drugog, a u kontekstu jugoslavenskog novinskog humora i njegova procvata, to je ruganje i jednom i drugom piscu. Jer, prvo, Tenžera jest bio duhovit, ali nikad nije bio humorist, i drugo, Smoje i Tenžera se toliko razlikuju, i po ishodištu, i po stilu, i po tematici, i po dometu, i po svjetonazoru (Smoje je bio slavitelj režima, Tenžera njegov kritičar), i po plaći koju su primali, da ih samo beskrajna neobaviještenost može dovesti u bilo kakvu vezu. Sličniji su bili Vlado Gotovac i Aleksandar Ranković nego Tenžera i Smoje!
Ako se ovdje komunističke rešetke prikazuju kao uzor slobode današnjoj Hrvatskoj, što se onda imamo čuditi kad nam iz Europe dođe prigovor da još nismo spremni za ulazak u EU.
Tito je najprije svega ratni/poratni zlocinac i diktator koji je dao poubijati zarobljenike bez sudjenja. To su bila masovna pogubljenja na desetke tisuca ljudi. Taj zlocinac je kasnije ubijao politicke protivnike, naredio je likvidirati preko stotinu hrvatskih politickih emigranata. E sad, je li taj diktator u 35 vladavine nesto i dobra napravio, jasno da je. Ali ne moze se nicim opravdati niti ovo drugo moze zasjeniti da je bio zlocinac. Svi vi koji hvalite diktatora opravdavate njegove zlocine koji su za svaku osudu. Ubijanje ljudi bez suda na politickoj osnovi je zlocin!! Ubijanje ljudi iz bilo kojeg razloga je zlocin!!