Tražit ćemo raspravu o odgovornosti ove vlade. To je naša dužnost prema građanima, rekao je oporbeni čelnik uz obrazloženje da svoj zahtjev za pad Vlade temelji na sve lošijoj gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj, izostanku potrebnih reformi te gubitku vjerodostojnosti Vlade. Upitan o tome kakvog smisla ima njegov zahtjev s obzirom na to da je izvjesno kako vladajuća koalicija i dalje ima parlamentarnu većinu, Zoran Milanović lakonski je odgovorio: “To spada u opis našeg posla. U ovom trenutku nema druge nego raspravljati da je Vlada loša”. Ono što je uslijedilo već je poznato.
U Saboru se glasovalo, Vlada Jadranke Kosor je preživjela, a cijela ta pompozna SDP-ova inicijativa svedena je na razinu jednodnevne parlamentarne svađe s uobičajenim repertoarom povijesnih tema od 2. svjetskog rata i komunističke nacionalizacije do Domovinskog rata i HDZ-ove privatizacije. Kako se povijest na ovim prostorima beskonačno ponavlja, samo tri godine kasnije tadašnji oporbeni čelnik Zoran Milanović je premijer, a oporba mu prijeti jednako jalovom idejom pokretanja unaprijed izgubljene bitke. Otkad je preuzeo vlast u HDZ-u i stekao neformaliziranu poziciju čelnika oporbe, Tomislav Karamarko u više je navrata najavljivao “rušenje Vlade”, samo da bi godinu zaključio objavom da će HDZ tražiti održavanje prijevremenih izbora u svibnju 2014.
Dakako, preduvjet za to bilo bi izglasavanje nepovjerenja Vladi, a to je, nalaže bazična matematika, jednako izvjesno kao i 2010. Pojednostavljeno, za rušenje Vlade oporba mora skupiti 77 ruku u Saboru, a kako trenutačno SDP i HNS zajedno imaju 75 mandata, čak i u slučaju raspada Kukuriku koalicije, uz podršku dvojice neovisnih ili manjinskih zastupnika, imali bi većinu. Dakle, da bi srušio Vladu, HDZ bi na svoju stranu morao privući HNS, a koliko je to vjerojatno s obzirom na to da je predsjednica te stranke u domaćoj desnici najomraženija hrvatska političarka, nije teško zaključiti. No čak i kad bi HDZ-u to pošlo za rukom, koja bi to još parlamentarna stranka, osim možda HSS-a i HSP AS-a Ruže Tomašić, podržala prijevremene izbore? Koja bi se od njih danas osnovano mogla nadati boljem rezultatu nego na izborima 2011.?
HDSSB je u međuvremenu na lokalnim izborima izgubio svoju bazu u Osijeku i jedva zadržao vlast u županiji, Laburisti stagniraju, brat i sestra Kerum vjerojatno ne bi imali nikakvih šansi da opet izbore mjesto u parlamentu, a i za manjinske zastupnike, osim SDSS-ovih i vječnog Furija Radina, novi izbori bili bi rulet. Stoga će prijevremenih izbora u Hrvatskoj biti samo ako se na njih odluči vladajuća koalicija, a HDZ-ove prijetnje u suštini su samo mahanje praznom puškom, jednako kao i SDP-ove inicijative prije nekoliko godina. Poput lažnih obećanja, u politici su i prazne prijetnje legitimna metoda borbe za vlast, no zabrinjavajuće je da oporbene stranke već dugo ništa više od toga i nemaju za ponuditi. Prvo je SDP čekao da se HDZ-ova vlast uruši unutarstranačkim previranjima i korupcijskim skandalima pa da mu vlast padne u ruke, a sad istu taktiku osvajanja vlasti protivnikovim samouništenjem provodi i HDZ.
U tom zatvorenom krugu političkog duopola, gdje propast jednog suparnika automatizmom znači uspjeh drugog, svaki važniji sadržaj već je odavno izgubljen i nadomješten praznom formom raznih besmislenih procedura i protokola, kao što je i pokretanje procedure opoziva Vlade za koju se unaprijed zna da neće biti prihvaćena. Takvim političkim larpurlartizmom krati se vrijeme od silaska do ponovnog uspinjanja na vlast, a pred biračima skriva četverogodišnja hibernacija. Jedna od poznatijih dosjetki junaka popularnog stripa Alan Ford bila je i ona da “ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti”. Na hrvatskoj političkoj sceni ni ta logika ne vrijedi, a u nedostatku boljih, i unaprijed ukalkuliran poraz sasvim je dobra ideja.