Na spomen dijabetesa ništa od zaposlenja

SISAK – Od četvrte godine borim se sa šećernom bolešću. Dijabetičari znaju kroz što se prolazi i što je sve potrebno da se dijabetes održi pod nadzorom, ali i da se saniraju prateće pojave. Unatoč svemu, završio sam školu za autoelektričara i s puno optimizma krenuo u traženje posla. Međutim, za mene ga nije bilo, kazuje Siščanin Ivan Lučan (25).

Neće dijabetičara
Objašnjava kako je bilo niz mogućnosti zaposlenja, imao je čak i neke “veze” i “vezice” za posao, i sve je bilo dobro do trenutka dok potencijalni poslodavac nije doznao da je dijabetičar.

– Tada su se naglo sjetili kako im ne treba autoelektričar baš sada odmah, nego za neko vrijeme, i obećavali su me zvati kada će trebati. Naravno, nikad me više nisu zvali, a na to su mjesto primili nekog drugog. Ne znam u čemu je problem, ja sam izabrao zanat za autoelektričara jer ga mogu obavljati bez problema unatoč svome hendikepu, visokoj razini šećera zbog koje dnevno uzimam inzulin – ogorčen je Ivan.

Njegov otac je umirovljenik sa oko 2.000 kuna, majka mu je nezaposlena kao i on, a njemu svakodnevno trebaju medicinske kreme za kožu, lijekovi i posebna prehrana.

– Da bih rasteretio roditelje jedno vrijeme sam odlazio na građevine i radio za nadnicu, ali pokazalo se da je taj posao pretežak za moje stanje, jer mi je nakon takvog rada dolazilo do promjena na nogama, teškoća i iscrpljenosti.

– Nije mi preostalo ništa drugo nego zatražiti invalidsku mirovinu, ali su me članovi komisije gotovo s vrata odbili. Rekli su kako se može raditi s dijabetesom, s čime se i ja slažem, jer ne bježim od posla, ali što činiti kada me nitko neće zaposliti, iako autoelektričara nema baš previše.

Ivan bi mogao raditi i u trgovini i na drugim sličnim mjestima, i to bi mu omogućilo da živi normalnijim životom. Kako kaže, teško mu je kada sa 25 godina mora tražiti od roditelja novac za kremu koju ne dobiva na recept, a pogotovo za izlazak s društvom vršnjaka vikendima.

Dokazati sebi i drugima
– Zna mi biti uistinu nesnošljivo i tada ne znam što bih dao da mogu kao drugi raditi i zaraditi za svoje najosnovnije potrebe. Radio bih bilo što što mi dopušta moje satnje, prije svega kako bih sebi i drugima pokazao da se mogu skrbiti o sebi, ali i da bi i meni i mojim roditeljima bilo lakše – kazuje Ivan. Nade polaže u otvaranje novih radnih mjesta u gospodarstvu, ali i u drugim oblastima, gdje bi mogao biti na održavanju objekata ili raditi bilo kakav drugi posao koji bi mu osigurao normalan život.