Nacionalna bi izdaja bila iskoristiti nepodopštine u HEP-u za prodaju te tvrtke

Hoćemo li dobiti njemački prekidač za hrvatsko svjetlo? Hoće li Hrvatska elektroprivreda ipak biti prodana strancima? Dio predviđanja jednog tjednika, po kojemu će uvod u tu prodaju biti diskreditacija i smjena direktora Mravka, upravo se obistinio.

Ovih sam dana razgovarao s jednom respektabilnom osobom, koja dobro poznaje stanje u HEP-u i oko njega. Uvjeravala me da doista postoji lobi koji radi na prodaji HEP-a Nijemcima, no sastav te skupine prilično je drukčiji od onoga koji se u nagađanjima o privatizaciji te strateške tvrtke spominjao u javnosti.

Priča o tom lobiju mogla bi početi iz Njemačke, a jedan od likova u njoj je sama Angela Merkel. Navodno su iz obje velike njemačke elektroenergetske tvrtke, RWE-a i E.ON-a, molili kancelarku da iskoristi utjecaj na hrvatsku vlast kako bi se vlasništvo HEP-a preselilo u Njemačku. Ona ih je uputila na menadžere velikih hrvatskih državnih tvrtki koje su Nijemci već kupili, pa nije teško otkriti koji bi to strani plaćenici mogli lobirati za RWE ili E.ON.

Jedan od moćnih lobista, “ugledni gospodarstvenik”, nekad davno kao visoki zagrebački dužnosnik zvan “mister 10 posto”, predstavnik je RWE-a za Hrvatsku i vrlo je zainteresiran udovoljiti željama svojih gazda. Na udaru je te skupine i Vlada, koju treba diskvalificirati kao nesposobnu u upravljanju HEP-om. U sjeni toga razvaljivanja HEP-a treba ostati činjenica da je riječ o golemoj tvrtki sa 14.500 radnika koji uredno primaju plaću.

Unatoč mnoštvu negativnih napisa u medijima, poslovanje je vrlo dobro, golemi su novci uloženi i ulažu se u sanaciju ratnih šteta, u obnovu mreže i postrojenja, u koje ništa nije ulagano desetljećima.

Prodaja HEP-a strancima takvo bi stanje uvelike izokrenula. Kao i u drugim velikim državnim tvrtkama prodanim inozemnim profiterima, povećale bi se cijene usluga građanima, tisuće bi radnika bilo otpušteno, u infrastrukturu bi se sve manje ulagalo, izgubio bi se sadašnji poticaj svekolikom hrvatskom gospodarstvu te bi cijelo poslovanje bilo podređeno što većoj dobiti novoga vlasnika. Stoga je odlučnost sadašnje (a i svake buduće) vlade da se HEP kao vrlo važna strateška tvrtka zadrži u hrvatskom vlasništvu iznimno važna i za vladu i za Hrvatsku.

Da bi pak mogao postojati lobi koji čini sve što može za prodaju HEP-a strancima – toj se pretpostavci baš nimalo ne treba čuditi. Jer, toliki su se “domoljubi” strastveno zauzimali za prodaju hrvatskih banaka, T-HT-a, Plive, Ine i drugih hrvatskih bogatstava misleći isključivo na svoj džep koji je tim prodajama oteščao za milijune kuna, u nekih i za milijune i desetke milijuna eura.

Na žalost, egoizam mnogih pojedinaca svih ovih dvadesetak godina hrvatske samostalnosti bio je jači od interesa države, koja je zbog toga egoizma izgubila financijsku suverenost, gospodarsku moć i presudne izvore te moći. Vlada bi napokon trebala zaustaviti prodaju strateških nacionalnih dobara za bijedni novac koji kupci vrate već profitom od nekoliko godina. Inače ćemo dokraja državnu suverenost zamijeniti sudbinom kolonije kojom će potpuno upravljati strani kapital.

A koliko je on postao dominantan pokazuju hrvatski plaćenici, menadžeri toga kapitala koji se sve više ponašaju kao gospodari zemlje te danomice dijele lekcije državi, njezinoj vlasti i građanima, a nije im strana ni pomisao da svoju gospodarsku i financijsku moć ojačaju još jednom – političkom. Sređivati stanje u velikim državnim tvrtkama, pa i kaznenim progonom gdje je potreban – to svakako. Ali nacionalna je izdaja taj progon pretvoriti u izgon Hrvatske iz njihova vlasništva.