Nacionalni ponos i zlo

Čak i najponosniji Hrvati, zagovornici poštivanja hrvatskog suvereniteta i po cijenu neulaska u Europu, suočeni sa zlom kakvo se dogodilo u slučaju Dragana Paravinje s lakoćom su zatomili svoje nacionalne osjećaje. I njima je pitanje svih pitanja zašto je osuđeni silovatelj bio na slobodi. Nikome nije važno što je on kao hrvatski državljanin osuđen u Srbiji, još manje što su mu tamo žrtve bile Srbijanke. Zlo je zlo!

Nema nacije. Slučaj Paravinja očiti je primjer njegove opake univerzalnosti, koju su, na žalost, iskusile žene i djevojke na području triju država. Stoga i jesmo bez okolišanja skloni vjerovati stranom pravosuđu, čak i kad je nesavršeno kao srbijansko, te s takvim argumentima prozivati vlastite institucije što je zlo nastavilo svoj užasni pohod. Makar i samo jedan ljudski život, osobito tako mlad, nevin i nezaštićen, kao u slučaju Antonije Bilić, svima je iznad značaja pravnog suvereniteta države, njezinih zakona, pa i Ustava. Hrvatska je javnost proteklih dana poslala jasnu poruku - mijenjajte Ustav i zakone, činite sve što treba, samo ne dopustite da se ikad više ponovi slična pravna situacija tako stimulativna za počinitelja, a pogubna za žrtvu.

Čini se da je tako “lako” okrenuti se temeljnim vrijednostima. Ali, na žalost, čim skrenemo s te ljudske na političku i pravnu dimenziju slučaja, rješenje nije lako. Iako, slušajući neke bivše ministre i druge potpirivače političke vatre, da je znanja i volje, rješenja su krajnje jednostavna. Zašto ih onda nisu implementirali dok su bili na vlasti?! Već dvadeset godina ubojice i silovatelji nekažnjeno šeću Hrvatskom jer imaju i naše državljanstvo. Tristotinjak naših državljana putem tjeralica traže druge države, a od njih je 18 ubojica.

To je još uvijek puno manje od broja neotkrivenih ubojica - oko 450 od 1990., a pedesetak u proteklih deset godina. I oni nekažnjeno žive s nama. Tek lani je izmjenom Ustava iznimno omogućeno izručivanje vlastitih državljana. Nije Hrvatska jedina zemlja koja ne izručuje svoje državljane. Upravo zbog nesklonosti država da se odreknu dijela svoje pravne suverenosti tek su u novijoj povijesti, i to upravo zbog strašnih zločina u Hrvatskoj i BiH, a potom i u Africi, utemeljena nadnacionalna sudišta. Još i danas svjedoci smo sporenja naše suradnje s Haagom.

Međunarodni kazneni sud ne podržava još dosta zemalja. SAD je s više od stotinu zemalja potpisao sporazum o neizručivanju svojih državljana. Bivšoj se koalicijskoj vlasti zamjera što je Haagu prepustila jurisdikciju nad akcijom Oluja. Još teže je priznati tuđi suverenitet nad vlastitim državljanima na svom teritoriju, pa se takve iznimke čine isključivo kroz bilateralne ugovore. A za sporazum su potrebne dvije strane, pa su i Hrvatska i Srbija trebale potpisati sporazum o provođenju sankcija kakav je lani potpisan s BiH.

Odnosno, proširiti postojeći sporazum koji se odnosi na organizirani kriminal i korupciju. Ukoliko se ne dogovore, problem se opet može ponoviti, koliko god svi željeli da se to ne dogodi. Zašto se s Njemačkom nismo dogovorili o izručenju svojih državljana navodnih pripadnika jugoslavenske Udbe za ubojstva na njihovu teritoriju? Ako Srbija, štiteći svoj suverenitet, nije htjela Hrvatskoj ustupiti kod njih presuđeni slučaj Paravinja, na temelju čega se protiv njega mogao kod nas voditi bilo kakav postupak?! Čak i uzimajući u obzir svu težinu slučaja Paravinja, ipak bi malo tko pristao da jednostrano bespogovorno poštujemo odluke srbijanskih sudova nad našim državljanima.

Još su nam svježa sjećanja od prije samo nekoliko mjeseci kad, na sreću, nismo držali do odluka srbijanskog pravosuđa. Ako je, pak, Interpolova tjeralica dovoljna za policijski nadzor, bez obzira na nedostatak propisa koji bi u nužnim slučajevima to regulirali i ograničavali, onda se zalažemo za policijsku državu, pa makar se radilo i o seksualnim predatorima, ubojicama i inim opakim kriminalcima. Ne srljajmo u traženju rješenja.