Nacionalnost je u načelu izbor

Manje je veće, veće je manje, veliko i jest i nije - što je to? Hrvatska!

Strančica sa dva mjesta u Saboru veća je od stranke sa sedam mjesta, a stranka sa tri mjesta manja je od one s jednim. Velike stranke i jesu: kad udovoljavaju zahtjevima malih stranaka, a i nisu: kad se valja odrediti prema očekivanjima vlastitih birača.

Ta je hrvatska zagonetka bizarna, no mnogo su neobičnije njezine nuspojave. Primjerice ideja da bi sve one hrvatske građane koji su se nekad negdje nacionalno izjasnili kao Muslimani, hrvatska vlast bez ikakva pitanja trebala da prevede u Bošnjake. Ili prijedlog da se u zapošljavnju u državne službe uvede nacionalni ključ.

Nacionalnost je u načelu izbor, a ne krv i vjera. Najbolji su primjer oni koji su stvorili suvremenu hrvatsku naciju, naši ilirci.

Među njima gotovo da i nije bilo etničkih Hrvata, a vjera su bili raznih, pa su ipak na hrvatski nacionalni identit presudno utjecali baš oni: Gaj podrijetlom Nijemac, Preradović Srbin, Demeter Grk, Šulek Slovak, Vraz Slovenac... I sad bi nekakav Še. Tan., koji je na izborima dobio manje glasova od broja birača na mom stubištu, hrvatske Muslimane silom htio učiniti Bošnjacima. A zašto bi oni bili Bošnjaci?

Većina njih vjerojatno potječe iz Bosne, ali ih dobar dio naraštajima živi u Hrvatskoj i zašto neki od njih npr. ne bi mogli biti i M/m/uslimani i Hrvati ili samo Hrvati muslimani. Hrvatska nacionalna pripadnost nije bila rijetkost među muslimanima u BiH, zašto bi morala biti u Hrvatskoj? Hrvatstvo i muslimanstvo se nikad nisu isključivali, zašto bi se isključivali danas?

Nacionalno je izjašnjavanje najzdravije prepustiti onima kojih se ono tiče, u ovom slučaju Muslimanima. U to se ne bi smjela pačati država, ali još manje nekakvi prevrtljivci tipa Še. Tana.

Što se pak tiče nacionalnog ključa u zapošljavanju, tu imam samo jedno pitanje. Ako bi se takav ključ uveo, kako bi se primjenjivao? Bi li se u tome slučaju morala točno utvrditi postojeća nacionalna struktura već zaposlenih u državnim službama?

A morala bi se, jer se bez točnog uvida u ono što jest ne može govoriti o onome što bi moralo biti. Jesu li to imali na umu predlagači nacionalnog ključa? Jesu li svjesni da bi prihvaćanje njihove ideje natjeralo sve državne zaposlenike da se pismeno izjasne što su po nacionalnosti?

Pa ako se negdje pokaže da među zaposlenima ima veći postotak manjinaca nego što ih ima u stanovništvu, da se višak baci na ulicu! Kud, primjerice, ubrojiti Staška Adlešiča otkad se javno saznalo da je Slovenac: u slovensku, liberalnu ili hrvatsku kvotu?

Dok je ovdje stanje kakvo jest, najpametnije bi bilo otići na skijanje u neku stranu zemlju, pa da se čovjek bez brige s vrha može spuštati u dolinu, siguran da ga nitko, kao sada ovdje, neće natjerivati da se iz doline spušta na vrh.