Nadanovi mrtvi kapitali

Hrvatska je povijest bremenita svekolikim bitkama za dom. Malo se gdje kao na ovim prostorima toliko rušilo i gradilo, otimalo i poklanjalo, malo je gdje zbog stanova toliko krvi, suza i znoja proliveno ili se nemorala proširilo da nikad neće biti pravedno raspetljan taj konglomerat bijede, nemorala, nepoštenja, otimačine i kojekakvih stambenih nakaradnosti u proteklih sedamdesetak godina. I eto, kakve smo sreće, ispostavilo se da smo, kako to s jakom argumentacijom tvrdi Andrija Hebrang, umalo ratnog profitera izabrali za predsjednika države.

Stambeni slučaj Nadana Vidoševića simbolički je impresivan iako između njegova i otkupa sličnih vojnih i dužnosničkih stanova “hrvatskih velikana” iz ranih devedesetih, kojima su poklanjani državni stanovi i povećavani stambeni kvadrati u skladu sa stvarnim ili fiktivnim povećanjem obitelji; nema bitne razlike. Svi su oni, uz nagrađivane u komunizmu, manji ili veći profiteri stambenih kvadrata u očima građana koji su čitava radnog vijeka bili prisiljeni izdvajati za stambenu gradnju a da nisu dobili ni kvadrat stana niti kredit čija je otplata bila mizerija.

Ta stambena pretvorba državnog u privatno najraširenija je i druga po veličini manje ili više zakonito provedena pljačka, u kojoj je slučaj Nadana Vidoševića priča svih priča. Dok su beskućnici, besposličari i ini idealisti ratovali, više nego natprosječno situiran Vidošević radeći na svom stambenom standardu uvećao je vojne kvadrate sa 60 u Splitu na 153 u Zagrebu. A petnaestak godina poslije, trudeći se postati nam predsjednik, uvjeravao nas je u Nacionalu: “Ja sam dokaz da se u Hrvatskoj može uspjeti i ako niste dio sustava i zato znam da će me još napadati oni koji žive od tuđeg rada ili su odrastali na partijskim sinekurama.”

Taj rođeni kapitalist – iako je još uvijek veći dio života proveo u komunizmu – ne zna što je to mrtvi kapital. Mnogima su u ratovima ubijeni najmiliji, uz to su obrazovani, daroviti, radišni, imali su kao i Vidošević od čega i početi, ali ipak su milijunima eura daleko od tog, uz Ivu Sanadera, jednog od naših najvećih kolekcionara. Iako, kaže, nikad nije poslovao s državom niti je sudjelovao u privatizaciji! Uistinu, kupnja stana od 153 kvadrata od države za deseti dio njegove stvarne cijene ne može se smatrati poslom. A to što je dobio posao u Dalmacijacementu u kojem mu je otac bio direktor, pa što je 1990. i sam kao direktor dobio stan od 200 kvadrata, puka je sreća.

Kao i to što je živio s bakom koja je imala stanarsko pravo na vojnom stanu od 60 kvadrata u Splitu. Mnogi su tada, neki samo formalno, živjeli s bakom i/ili djedom kako bi obitelj nakon njihove smrti zadržala stanarsko pravo po tada važećim zakonima koji su, uz vojne i socijalne kategorije, privilegirali uglavnom one bliže “komunističkim oltarima”. Doduše, pitanje je zakonitosti je li Vidošević mogao imati stan od 200 kvadrata i dobiti stanarsko pravo na bakinu stanu od 60 kvadrata jer je tada vrijedilo: “Imaš kuću, vrati stan”. No njegovoj sreći tu nije kraj.

Povlaštenima u komunizmu, 90-ih su se uz žrtve rata pridružili i dužnosnici kojima je omogućeno da jeftino otkupe stanove kojima su se koristili, pa i da uvećaju kvadraturu u skladu s povećanjem obitelji. I dok je Vukovarka kojoj su ubijeni svi članovi obitelji stoga dobila stan od 35 četvornih metara, Vidošević je kao i mnogi ondašnji dužnosnici zbog povećanja svoje obitelji dobio vojni stan u Zagrebu veći za 93 kvadrata. “Ja ni na jedan način nisam povrijedio zakon, prema tome, smatram da sam time poštivao i društveni moral”, za Novu TV svoje je kvadrate i svoju savjest pravdao Vidošević, smetnuvši s uma da su i nacisti sve radili zakonito.

Pa i sramotni su privilegiji saborskih zastupnika legalni. Sve je ostalo dio legende o Vidoševićevu ulagačkom talentu i sposobnosti predviđanja izmjena GUP-a. To pak kako je zeznuo državu izgradnjom planinarskog doma spada u antologiju zakonite muljaže.