Parafiranje sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom, dok je istovremeno Bosna i Hercegovina, najveća žrtva velikosrpskog etničkog čišćenja, ostala po strani, izazvalo je pažnju promatrača, ali i nametnulo niz pitanja.
Zar su Europljani zaista nasjeli na vješto organizirano “događanje naroda”? Zar su se u strahu od destabilizacije Europske unije koja je, uzgred rečeno, ionako razjedinjena, u Bruxellesu uplašili sučeljavanja s beogradskim sponzorom Vladimirom Putinom na Balkanu? Točno je da se na masovnim demonstracijama i u Srbiji i u Banjoj Luci nose slike ruskog predsjednika Putina, i ne samo njega.
Na demonstracijama se jednom prilikom našla čak slika Fidelova brata Raula Castra, arhitekta rigidne crvene diktature na tom karipskom otoku. Miloševićev ex-novinar Hadži-Antić najavio je da će srpska vlada u UN-u zatražiti da se ukinu sankcije Kubi. Međutim, to je uglavnom politički folklor iza kojeg ništa ne stoji, slično kao i neprestano umjetno podgrijavani mit o Kosovu.
Nije glavna smjernica beogradske politike zadržavanje Kosova, na kojem Albanci ionako čine 95 posto pučanstva, nego borba za Republiku Srpsku. U tom entitetu danas žive isključivo Srbi. Ne organizira Beograd “događanje naroda” zbog Kosova, premda čak i u Bosni svako okupljanje započinje i završava pjesmama o Kosovu. Beograd nastoji stvoriti preduvjete za što bolji geopolitički položaj što bi mu Republika Srpska omogućila.
Naravno da to podupire Putin, osobito nakon što se Koštunica odrekao srpskog članstva u NATO-u. Milorad Dodik se svim sredstvima trudi da u Zagrebu otvori nekakvo “diplomatsko predstavništvo”, dok se istovremeno govori da se u tajnosti već tiskaju listići za referendum o osamostaljenju Republike Srpske ako Kosovo 10. prosinca proglasi neovisnost. Europa je prošle godine mirno uzela na znanje da je Međunarodni sud u Haagu odbio tužbu Bosne i Hercegovine za genocid premda je tamo pobijeno više od 100.000 Bošnjaka, dok ih je milijun trajno iseljeno. Čak je tada jedan bečki dnevnik na naslovnici zlurado napisao da su Bosanci sa svojom tužbom o genocidu “jednostavno odletjeli”.
Umjesto da Bruxelles žrtvi agresije omogući europsku perspektivu, što bi stabiliziralo situaciju, dogodilo se suprotno. Bruxelleska birokracija vuče naivne poteze i iscrpljuje se na nekakvoj entiteskoj policiji, dok s druge strane kriza eskalira. Kao da se nije mogao parafirati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i uz ostanak entitetskih policija. Jasna integracijska perspektiva bila bi trajno usmjerila stvari prema Europi i među Bošnjacima, Hrvatima i bosanskim Srbima.