Najbolje da ništa ne znamo

Da bi vlast bila stabilna, narod nikada ne smije doznati dvije stvari: što se stavlja u kobasice i što se radi na sudovima. Mudrost je to iz dalekog srednjeg vijeka koju je u svojoj opsežnoj trilogiji, Imprimatur, Secretum i Veritas, izvukao književničko-novinarsko-istraživački par Rita Monaldi i Francesco Sorti i stavio u usta svog junaka, opata i špijuna Atta Melanija, kojem je kao vrhunskom spin-doktoru i PR-ovcu kraja 17. i početka 18. stoljeća bilo i te kako jasno koliko je neznanje naroda važno za opstanak njegovih favorita na vlasti, bili oni rimski pape, francuski kraljevi ili španjolski carevi.
 
U međuvremenu se tajna kobasica može otkriti u svakom laboratoriju, zbivanja na sudovima mogu se, nažalost, vrlo često više naslutiti nego doznati, ali se popis onoga što narod ne smije znati da bi vlast bila mirna i stabilna znatno produljio i čak je doveden do savršenstva koje se može sažeti u jednoj rečenici: najbolje je da narod ništa ne zna. A to se najefikasnije postiže time da ga se potpuno satre gomilom političkih poruka koje u biti ništa ne znače, da mu se vlast što više obraća ne bi li se stvorio privid da mu za nešto odgovara, da ga opozicija što više šarmira najavom bolje budućnosti iako u to ni samu sebe ne može uvjeriti. Najbolje je narod zatrpati toliko da izgubi volju plijeviti u tom korovu kvazinformacija i uzajamnih veza i vezica, najbolje je ubiti u njemu svaku želju da dočeka kraj neke afere i konačnu kaznu za krivce. Narodu se može dati sve osim istine jer je ona najčešće vrlo opasna za svaku vlast. Doduše, nije tu ni narod nevin, da želi znati, znao bi, da želi odlučivati, odlučivao bi. Kao i kod kobasica, i kod vlasti se može vidjeti od čega je sastavljeno ‘punjenje’, treba samo malo zaprljati ruke i staviti sve pod povećalo i vidjela bi se istina. A to je da se svi oni jako dobro zabavljaju na račun građana, da ih ne poštuju i da ne smatraju da ikome trebaju odgovarati za svoje postupke.
 
Istina bi, naime, dovela do toga da se ljudi doista upitaju kako je moguće da Branimir Glavaš tako dugo i uspješno ponižava i zakonodavnu i sudsku i izvršnu vlast, poigravajući se njima iz svog utočišta u BiH, dijeleći lekcije o nevinosti, tražeći sitničavo svoju ‘plaćicu’ – što bi rekla premijerka – do posljednje lipe, bacajući sumnju na suce Vrhovnog suda koji nakon njegovih manipulacija ostaju, sviđalo im se to ili ne, uprljani i tjerajući predsjednika države da mu pokušajem oduzimanja generalskog čina barem naizgled pojača kaznu koju mu sud nije dodijelio.
 
Kada bi se ljudi stvarno željeli suočiti s istinom, kako bi im morala zazvučati činjenica da bivši premijer komunicira sa sigurne udaljenosti, s druge strane oceana, šaljući putem austrijskih medija odlučno ‘ne’ svojoj umiješanosti u korupciju i pogodovanje? Isti onaj premijer kojega je isti taj Glavaš doveo na čelo HDZ-a navodnom prevarom – koja nikada nije do kraja istjerana na čistac jer se nikome nije po tome dalo kopati – i koji je ostavio narod bez riječi objašnjenja znajući da će pokorno prihvatiti njegov odabir nasljednice, njegove desne ruke koja se sada pravi da ništa nije znala, ni u čemu nije sudjelovala.

Koja niti mu daje alibi, niti traži odgovornost, koja samo čini sve da još malo ostane u premijerskim cipelicama. Pa makar i po cijenu da bude smiješna kada za zaštitu standarda građana nudi poziv na bojkot pekara koji poskupe kruh. Kao da se građani ne bi sami dosjetili kupovati jeftiniji kruh i kao da se pekari, ako baš žele, ne mogu dogovoriti da svi poskupe kruh i tako pokopaju tu jadnu premijerkinu doskočicu koja nije ništa drugo nego samo još jedno podcjenjivanje naroda od kojega živi, ali i vlasti koju nezasluženo ima. Možda sadržajno banalnije i naivnije od onog podcjenjivanja koje plasiraju Glavaš i Sanader, ali u svojoj biti nimalo drukčije.