Najbolji hrvatski tamburaši

U posljednje vrijeme stranka na vlasti najavljuje „povratak izvornim HDZ-ovim vrijednostima“. Vladajuća stranka, odnosno Stranka na vlasti Vlada, radi taj „povratak“ uzdajući se da je to zalog ostanka na vlasti, preduvjet stranačke i političke bezbrižnosti. U tom se cilju već frizira stranačke govore, odlazi na državne proslave, pokušava koketirati s obitelji Tuđman, oponira se kritičarima takvog trenda...

I računa da bi se nastavljanjem toga trenda opet moglo dobiti izbore. Usprkos krizi, manjku tzv. pozitivnih pomaka i višku negativnih tendencija. Vlast se nada da će joj tamburanje po nacionalnim žicama biti prepoznato, da će joj laćanje tambura opet donijeti epitet „najbolji hrvatski tamburaši“, pribaviti oprost puka za ono što je loše činila i pučki kredit za daljnje vladanje.

Koje su to „izvorne HDZ-ove vrijednosti“? Ako su to Hrvatska, sama po sebi, dr. Franjo Tuđman, kao prvi njezin predsjednik i zaslužnik za njezinu samostalnost, Oluja i Domovinski rat, „hrvatsko nacionalno pomirenje“, ratnički ugled naših generala, domoljublje, nacionalni ponos, zaustavljanje rasprodaje države, čuvanje hrvatskog identiteta, širenje demokracije, jačanje gospodarstva i časno i dostojanstveno priključivanje EU.., čega se, od toga, HDZ već nije odricao, pa i odrekao? Osim toga, to i nisu HDZ-ove uskostranačke nego nacionalne vrijednosti. Sada se u HDZ-u opet kunu u pokojnog predsjednika, a od njegove smrti stranački su ga se „modernisti“ odrekli valjda više puta nego sami sebe.

Na splitskoj rivi Ivo Sanader svojedobno, prije izbora, halabuči: „Nedamo naše generale!“, HDZ na toj obmani dobije izbore, a nakon njih „veliki vođa“ i stranka načine „akcijski plan“ i počnu hajku za Antom Gotovinom. Obećana im trampa: hvatanje Gotovine – za ulazak u EU, pokazala se kao hrvatska naiva. I drugi su nam generali u Haagu. Rasprodalo se sve što je vrijedilo; od telekomunikacija do Plive.

Ni poslije dvadeset godina od nastanka države Hrvatska nema definirane svoje nacionalne interese! Jedino se kao isprazna politička mantra ponavlja – „ulazak u EU“, ali što to znači i što donosi nitko ni a, ni be. Jesmo li danas glede „nacionalnog pomirenja“, tj. smirivanja naših nacionalnih trauma, trzavica i podjela u boljem stanju nego nekoć? A i to je bila jedna od „izvornih vrijednosti“. Obljetnica Oluje podsjetila nas je i na tadašnji značaj „nacionalne pomirbe“, ali i na nacionalni ponos, na njegov i današnji značaj. Domovinskom se ratu tepa da je svetinja, no dok se još ne ore nacionalne budnice u čast Oluji, i dok se još nije krenulo u prikupljanje patriotskih bodova, Vlada za ljudski dvojbeni i politički sumnjivi spomenik u Srbu daje tri milijuna i tristo tisuća kuna, a potom, dok se politički vrh slika pod barjakom na Kninskoj tvrđavi, ljude se preko sdržavne televizije žica da novčano pomognu podizanje spomenika brajiteljima u Kninu!

Trošak spomenika u Srbu je valjda cijena HDZ-ove koalicije s Miloradom Pupovcem i SDSS-om, a trošak spomenika u Kninu valjda „ničija stvar“! Istovremeno se i dalje vrte stare priče o „dignitetu Domovinskog rata“. HDZ se patriotizma i hrvatstva kao „po staroj navadi“ sjeti kada mu loše ide, kada se vidi da stranci politički rejting pada, kada se hadezeovci uplaše da bi na izborima mogli loše proći. Tada se obično vraćaju „izvornim HDZ-ovim vrijednostima“. A to nisu stranačke, nego nacionalne vrijednosti. To su vrijednosti većinske Hrvatske, koja nije stranački određena.

One Hrvatske koja je sretna što je Hrvatska stvorena, koja nije sudjelovala u „pretvorbi i privatizaciji“, koja je ogorčena rasprodajom tvornica i banaka, Hrvatske koja slavi Oluju i misli da u Europu ne možemo ići bez nacionalnog cilja i ponosa, kao „guske u maglu“, kao naivni tamburaši s bajsevima i berdama, uvjereni da će nas i tamo prepoznati i prihvatiti, jer „em, smo Horvati“.