Najdraži mu Draža

Nakon što se dugo javno širila dilema hoće li Ivo Josipović ići ili ne ići u Beograd, napokon je završena i ta priča. Nakon što se Tomislav Nikolić nije odrekao četništva, nego ustvrdio da je Vukovar srpski i da se Hrvati u nj nemaju što vraćati, te da u Srebrenici nije bilo genocida, naš je predsjednik ostao u Zagrebu. Da nije, to bi bilo iznenađenje. Možda jednako zbog prijateljskih obzira prema od Nikolića poraženome Borisu Tadiću, kao i zbog Josipovićeva javnog zaziranja od ideologije kojoj pripada Nikolić. Josipović i Nikolić su baštinici povijesno oprečnih svjetonazora i zbog toga ideološki antipodi. Ali ne sasvim! Barem formalno.

U glavnom Dnevniku “javne televizije” reporterka javlja tko će sve “iz regije” biti i ne biti na Nikolićevoj inauguraciji, posebno ističući da neće biti Josipovića, ali spominjući da će srpskoj svečanosti prisustvovati “predsjednici Crne Gore Filip Vujanović i Republike Srpske Milorad Dodik”. Tako je politička tvorevina, koju se nekoć u novinama pisalo s obveznim tzv., a na televiziji govorilo “takozvana Republika Srpska”, i u najutjecajnijem mediju u Hrvatskoj dobila status države. Zapravo je to samo izrečena realnost. Jer, RS se već godinama i ponaša i priznaje kao država. Usprkos tome što je njezin nastanak perverzna volja međunarodne politike, a u njezinom političkom legitimiranju svoju je ulogu naposljetku imao i predsjednik Josipović. Odlaskom u Banju Luku, on je dao političku potporu Miloradu Dodiku, koji je blisko surađivao s njegovim prijateljem Tadićem, a sigurno će još i više s novim srbijanskim predsjednikom Nikolićem.

Tomislav Nikolić bio je pristaša ideologije i politike koje su stvorile RS. Ta je tvorevina nastala ratom, (č)etničkim “čišćenjem”, protjerivanjem Hrvata i Muslimana iz BiH te zauzimanjem prostora koje su oni nastanjivali. U Daytonu je velikosrpska ratna i osvajačka politika, protivno svakoj pravdi, nagrađena s pola BiH! Te se ideje novoizabrani srbijanski predsjednik nije odrekao ni poslije rata ni prije izbora. Dapače, na četnikoidnoj je ideji i dobio izbore. Hoće li se svega toga kao predsjednik i odreći? Uvjet Ive Josipovića za dolazak na Nikolićevu inauguraciju bilo je upravo da se Nikolić odrekne ideologije slijedom koje je, kao dobrovoljac, i sudjelovao u ratu. Da se Nikolić odrekao svoje političke i ratne prošlosti vođen kojom je i ratovao protiv Hrvatske, sigurno ne bi dobio predsjedničke izbore. Tada bi ih dobio Josipovićev prijatelj Tadić, koji izgleda i govori europski kao i njegov prijatelj Josipović, ali ipak vodi srpsku, a ne europsku politiku. Biračima je i to ipak bilo nedovoljno srpsko pa je zato i izgubio vlast.

Josipović je tražio da se Nikolić odrekne četništva koje je, ne samo njemu, srpska varijanta fašizma, antipod partizanstvu, no sljedbenici “đenerala Draže” u Srbiji su proglašeni antifašistima! U Srbiji je nestala suprotnost između četnika i partizana upravo za vrijeme vlasti Josipovićeva prijatelja Tadića. Dakle, prije nego što je predsjednikom postao Dražin sljedbenik Nikolić. Zbog te mentalne i političke inverzije, po kojoj su i četnici postali antifašisti, nestalo je i formalne razlike između partizanskog antifašista Josipovića i Nikolićeva četničkog antifašizma. Na beogradsko slavlje naš predsjednik ipak nije došao. Da su pak Srbi dvojili i sumnjali, zazirali od te ideologije i politike, sigurno Nikolića ne bi ni birali za predsjednika. To kakvu politiku propagira i zastupa njima je očito bilo važnije nego, kao nama, da je predsjednik uglađen, da govori engleski i svira klavir. Nikolić se doima kao suprotnost našemu predsjedniku i svome suparniku Tadiću. Prost i jednoličan, Nikolić je izraz srpskoga mišljenja. Etično je što se naš predsjednik glede inauguracije držao “kategoričkog imperativa”. Samo, gdje mu je bio ranije? Ako mu je Tadić darovao reprint časopisa o Barbarogeniju, a on umjesto velikosrpskog političkog programa u njemu vidio umjetnički manifest, ako je mogao ići u RS, mogao je i u Srbiju!