Najlakše se trguje Gotovinom

U ljeto prošle godine, obrane Gotovine, Čermaka i Markača stajale su prilično dobro. Deseci svjedoka tužiteljstva, tijekom protuispitivanja, polako su se “prelijevali” u korist obrana. Tužitelji su jako željeli dokazati prekomjerno granatiranje, planiranje etničkog čišćenja Srba i nereagiranje na paljevine, pljačke i ubojstva civila nakon Oluje. Kanadski generali, na čije se svjedočenje haaško tužiteljstvo toliko oslonilo, zapeli su i nisu sudskom vijeću mogli uvjerljivo potvrditi da je HV namjerno neselektivnim granatiranjem otjerao Srbe.

No, 13. lipnja 2008. Brammertz pokreće priču o tzv. topničkim dnevnicima. Rekao je da u Hrvatskoj postoji više od 300 dokumenata koji bi mogli dokazati krivnju generala, posebice Gotovine, no da ih hrvatska strana skriva. Suci naređuju Hrvatskoj da istraži gdje su skriveni “ključni dokazi”. Obrane tvrde da je Brammertzova priča samo alibi, jer je shvatio da njegovi tužitelji stoje loše.

Svejedno, hrvatski veleposlanik Frane Krnić i pomoćnik ministra pravosuđa Gordan Markotić, upečatljivim nastupom u haaškoj sudnici, mislilo se, odvraćaju pažnju od “Brammertzove izmišljotine”. Krnić izjavljuje već legendarnu rečenicu; “gospodo, ako tužitelji sada, više od deset godina otkako su pokrenuli istragu protiv hrvatskih generala, tvrde da im manjkaju ključni dokazi o njihovoj krivnji, na temelju čega su uopće i podizali optužnice?”.

No, racionalnost nije pomogla. Hrvatska je dobila u zadatak tragati za topničkim dnevnicima. Zbog Brammertza i njegove, ipak prisutne, političke težine u Vijeću sigurnosti UN-a i pri EU. Stoga RH produbljuje istragu i obvezuje se da će kriminalisti vojne policije isljeđivati pedesetak hrvatskih topnika. Obilaze teren i, obmanjujući nekolicinu topnika pričom kako istražuju “na korist generala”, sastavljaju tzv. službene zabilješke. Šalju ih u vladin Ured za suradnju s Haagom, ovi udaraju na njih službeni pečat i iskazi odlaze haaškom tužiteljstvu. Nagađa se da su, prije nekoliko dana, na zatvorenoj sjedici, iskazi “pretočeni” u dokazni materijal tužitelja.

Kada se doznalo kuda su, ustvari, otišli iskazi topnika, izbija panika, jer nekolicina topnika tvrdi da su “zabilješke” pogrešne. Oni nisu potpisali te iskaze, na njima je tek potpis istražitelja VP-a. U hrvatskom pravosuđu takav materijal nema nikakvu dokaznu snagu, no haaški sud takve materijale prihvaća. Žele li obrane pobiti navode, morat će pozivati topnike u Haag.

Izvori tvrde da je hrvatska strana odigrala zanimljivu igru s Brammertzom. Ne želeći da se ponovi priča iz doba Gotovinina bijega, kada je to bio “ključni” argument za blokiranje pregovora RH i EU, hrvatska je strana odlučila ponuditi dogovor. Broj tzv. topničkih dnevnika smanjio se, najprije sa 300 na 158, pa na 33, pa na 23. Toliko je hrvatska strana priznala da ih je bilo. Tom trgovinom Brammertz je, navodno, dobio alibi jer može, u slučaju dobre presude hrvatskim generalima, uvijek reći da “su mu manjkali ključni dokazi”.

A hrvatska strana je izbjegla javnu dramatiku i Brammertz ne blokira RH. Posljedica ove diplomatske igre, međutim, stvorila je unutrašnjepolitičke probleme hrvatskoj vlasti. Vojni policajci ispali su - haaški istražitelji. Stoga se sada lansira neuvjerljiva priča da je “prekomjerni” broj granata u dnevnicima hrvatskih topnika posljedica ne prekomjernog granatiranja, nego prekomjerne želje nekolicine njih za zaradom. Švercom granata i njihovom prodajom “na crno”.

U kolovozu i rujnu 1995. HV je sve raspoložive granate trebao za sukob sa snagama Ratka Mladića u BiH. Sukob hrvatskog vojskovođe Gotovine i srpskog Mladića “trošio” je puno 
granata. Ideju da su zapovjednici trgovali viškom granata “na crno”, za jednog od zapovjednika, Antu Kotromanovića, jest “usađivanje kukavičjeg jajeta kako bi se odvratila pozornost od toga da je Hrvatska trgovala 
s topničkim dnevnicima”. Kako se ono kaže - “s Gotovinom je najlakše trgovati”.