Najnovije igre oko Irana

Iako vanjska politika iznimno rijetko završi na vrhu top-ljestvica američkih predizbornih kampanja, u ovogodišnjoj sezoni predizbora, odnosno utrke za republikanca koji će se na jesen suprotstaviti Baracku Obami, nenadano je kao glavna vanjskopolitička tema isplivao Iran. Dok Ron Paul, čovjek koji svim srcem zastupa američki izolacionizam, biračima svoje stranke poručuje da ga nije briga ni za Iran, niti bilo koju drugu zemlju koja nije Amerika. On je otvoreno kazao da bi pustio Teheran da radi što hoće zato jer, prema njegovu mišljenju, on na to ima pravo. Mitt Romney zasad o toj temi mudro šuti. Newt Gingrich nešto govori o Iranu, no prije svega upire prst u Ricka Santoruma, samoproglašenog stručnjaka za Iran, koji se tom tematikom intenzivno bavi već desetak godina. Glavna teza mu je da Iran nije teroristička zemlja, nego zemlja u kojoj je stasao islamski fašizam, a kojemu je glavni cilj uništiti judeo-kršćansku zapadnu civilizaciju. Na početku svoga bavljenja Iranom imao je ideju da golemim količinama novca koji treba dati tamošnjoj demokratskoj oporbi i zasipanjem zemlje propagandnim materijalom iz zraka i putem interneta sruši omraženi režim. No sada je izrazito sklon vojnoj intervenciji i to onoj izraelskoj. Svom biračkom tijelu, koje se može opisati kako raspomamljene kršćanske konzervativce koji bi zatrli sve što je drukčije od njih, poručuje da će, ako uđe u Bijelu kući, osobno odobriti uništavanje iranskog nuklearnog programa te da bi znanstvenike koji u njemu sudjeluju tretirao kao neprijateljske vojnike koje treba locirati i ubiti. No i dalje ne isključuje da bi Sjedinjenim Državama i Izraelu u cijelom tom poslu trebale pomoći demokratske snage unutar Irana.

Kad se uzme u obzir da je biračko tijelo kršćanskih konzervativaca u dva mandata Georgea Busha nagradilo predsjedničkim mandatima, možemo zaključiti kako je Rick Santorum kandidat kojega bi taj korpus birača moga prepoznati kao političara koji bi im mogao nešto donijeti, što nije uspjelo, primjerice, Sarah Palin.

Tajming svega ovoga iznimno je zanimljiv zato jer se za nešto više od dva tjedna u Iranu održavaju parlamentarni izbori o kojima se već naveliko govori kao o odlučujućem odmjeravanju snaga između struje koje stoji iza predsjednika Mahmuda Ahmadinejada i reformista koje predvodi bivši predsjednik Mohammed Hatami. Mnogi procjenjuju da je situacija takva da bi nakon izbora mogla izbiti pobuna koja će biti gora i za režim opasnija od one iz 2009. nakon predsjedničkih izbora. Sankcije su u Iranu ipak napravile svoje i sada se puno teže živi pa bi taj faktor mogao u velikoj mjeri uznemiriti političku scenu. Razdoblje pobune i nestabilnosti nakon izbora mogli bi iskoristiti oni koji se odavno žele obračunati s Iranom.

Stoga nije čudno što je prošloga tjedna jedna kolumna u Washington Postu izazvala pravu oluju. U njoj stoji da je ministar obrane Leon Panetta predvidio da će Izrael napasti Iran najranije u travnju, a najkasnije u lipnju. U međuvremenu bit će poznat i nalaz inspektora Međunarodne agencije za atomsku energiju, što bi moglo poslužiti kao izravan povod za taj napad. Iz izraelske perspektive vrijeme je već isteklo i jedina opcija koja ostaje je napad iz zraka i uništavanje iranskih nuklearnih postrojenja bez obzira na to što bi to mogla biti jedna od najopasnijih političkih odluka u posljednjih nekoliko desetljeća.

U trenucima kada stvari u Siriji izmiču kontroli i kada prvi čovjek Al-Qa’ide Ayman al-Zawahiri daje podršku pobunjenicima proglašavajući ih borcima za zajedničku stvar sve ovo pretvara se u nešto iznimno opasno i eksplozivno. Bez obzira na to koliki će biti razmjeri pobune u Iranu nakon izbora, izraelski napad mogao bi izazvati malu regionalnu kataklizmu koja bi vrlo brzo mogla metastazirati i pretvoriti se u nešto što više nitko neće moći kontrolirati.