Razlike između hrvatskog i srpskog jezika su takve i tolike da svako dijete iz Hrvatske razumije svako dijete iz Srbije i različitija su međusobno pojedina hrvatska narječja nego što su to hrvatski i srpski jezik. Zbog toga se u Vukovaru zapravo ne može govoriti o poštovanju prava manjinskog srpskog stanovništva na dvojezičnost jer u slučaju dvaju tako sličnih jezika, čiji se govornici međusobno savršeno razumiju, uopće se i ne radi o dvojezičnosti. Uvođenje ćirilice u javnu upotrebu u Vukovaru stoga bi bilo samo uvođenje drugog pisma, a ne jezika pa, umjesto o dvojezičnosti, možemo govoriti samo o dvopismenosti, a to ni hrvatski zakoni ni zakoni Europske unije ne zahtijevaju i ne propisuju.
Ove moguće lingvističko-legalističke argumente protiv postavljanja ćiriličnih natpisa u Vukovaru spomenuo sam još prije nekoliko mjeseci nakon što ih je izgovorila Snježana Kordić, ugledna hrvatska lingvistica. Objašnjavajući svoj pogled na čitavu problematiku Vukovara i ćirilice, za istim je argumentima posegnuo i poznati beogradski novinar, književni kritičar i kolumnist Vremena Teofil Pančić.
Nerazumna i šovinistička teza
Ali, ovaj put ne citiram ni uglednu lignvisticu ni dragog i poštovanoga kolegu, koji su inače oboje poznati po žestokom protivljenju i raskrinkavanju manipulacija jezikom u politikantske, nacionalističke i šovinističke svrhe. Ne. Ovaj put citiram Tomislava Josića, predsjednika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji je navedene rečenice izrekao u petak ujutro uživo na Prvom programu Hrvatskog radija u emisiji posvećenoj zagrebačkom prosvjednom skupu protiv ćirilice kojem je Josić glavni organizator. Kao izvor navedenih teza, koje je navodio kao nešto s čime se i sam slaže, gospodin Josić je u radijskoj emisiji naveo neke krugove iz akademske zajednice koji su Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara ponudili svoju stručnu pomoć. Za razliku od Snježane Kordić, Teofila Pančića i mnogih drugih, koji pritom rezolutno tvrde da je zapravo riječ o istom jeziku s dva različita imena, Tomislav Josić se zadržao na tvrdnji o vrlo sličnim jezicima. Ali, teza i zaključak u ovom su im slučaju zapravo isti.
U emisiji su sudjelovali i predsjednici braniteljskih udruga veterana Specijalne policije i gardijskih brigada Josip Klem i Ilija Vučemilović, predstavljeni uz Josića kao glavni suorganizatori skupa koji u nedjelju, 7. travnja, u podne, počinje na Trgu bana Jelačića. Oni se nisu upuštali u lingvističke diskusije, ali su također naglašavali da će skup biti miran i da im zapravo nije toliko do prosvjeda koliko im je do upozoravanja Vlade koja se oglušuje na sve njihove inicijative i do javnog iznošenja svojih stavova i zahtjeva. Jednom je od njih, doduše, “pobjeglo” da je stav branitelja jasan: “Ćirilica u Vukovaru – nikad!”. Ali, nastupajući na radiju, ipak su govorili vrlo mirno, bez povišenih tonova i prijetnji, odgovorno važući riječi. Kada bi takva bila intonacija i nedjeljnog skupa u Zagrebu, na koji će vjerojatno samo iz Slavonije doći nekoliko tisuća ljudi, bio bi to velik civilizacijski iskorak prema demokratskom ponašanju i iznošenju stavova o kojima treba raspravljati s poštovanjem svakog stava, pa i svake emocije, dokle god je sve u okviru zakona, uključujući i razumno i civilizirano artikulirane zahtjeve za promjenom ili odgodom primjene nekog zakona. Nastupom na Hrvatskom radiju organizatori skupa zadali su sami sebi i onima koji se budu odazvali visoke standarde. Vidjet ćemo hoće li ostati razumni i odmjereni za govornicom na Jelačićevu trgu. Dio onih koji ih budu slušali sasvim sigurno neće biti tamo zbog miroljubive rasprave, a tomu su, na žalost, pridonijeli i sami organizatori šaljući proteklih dana različite signale. Neće biti da su baš samo novinari krivi za to što su gotovo svi hrvatski mediji još prije dva dana skup najavljivali pod naslovom “Ne ćirilici u Hrvatskoj”, što je potpuno neprihvatljivo i ne može biti polazište nikakve rasprave. Službeni naslov sada glasi “Hrvatski Vukovar za bolju Hrvatsku”. Međutim, nemojmo se zavaravati, onaj prvi naslov mnogo točnije određuje motive i sentimente ljudi koji dolaze na skup. A protjerivanje jednog pisma, dakle ideološki, politički i u svakom drugom smislu neutralnih slova koja nikako i nikada ne mogu biti kriva za svinjarije koje ljudi njima ispisuju i promiču samo po sebi je u prvom redu besmisleno. U tom smislu čitav taj vukovarski “slučaj” od samog je početka manipulacija emocijama na potpuno krivim postavkama. Na žalost, mnogi su se poveli za tom tezom, koja je nerazumna onoliko koliko je i šovinistička.
Nadalje, na skupu je najavljen i nastup Marka Perkovića Thompsona. Nije baš neki izbor pjevača za smirivanje tenzija i pozivanje na argumentiranu raspravu.
Dva svijeta koja se mimoilaze
Samo dan nakon najnovije akcije Stožera za obranu hrvatskog Vukovara od ćirilice u zagrebačkom će Hrvatskom narodnom kazalištu gostovati Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada. Dolaze na Muzički biennale Zagreb da bi predstavili novu hrvatsku operu koju su premijerno već izveli u Novom Sadu. Riječ je o opernoj fantaziji Zorana Juranića “Posljednji ljetni cvijet” prema stihovima Luke Paljetka, a hrvatski je maestro i dirigent i redatelj predstave.
Imaju li ikakve veze protućirilični prosvjed i hrvatska opera u izvedbi srpskog opernog ansambla? U glavama onih kojima sve poznavanje hrvatske opere stane u jedan Thompsonov citat glazbe Jakova Gotovca, Muzički biennale ionako uopće ne postoji ni kao informacija, a kamoli kao kulturna i društvena činjenica. Međutim, i unutar opernih zgrada mnogo je onih koji su nezainteresirani za ono što se valja po ulicama. Tako je jedina veza između dva događaja u tome što predstavljaju dva potpuno razdvojena svijeta koji se ne dodiruju i tek ponekad projure jedan pokraj drugog kao vlakovi koji na dva kolosijeka tutnje u suprotnim smjerovima.
Sve je to samo još jedan pokazatelj ponora koji dijeli hrvatsko društvo, hrvatsku državu sa svim njenim građanima i hrvatski narod na dijelove koji ne da se ne razumiju, nego najčešće uopće ne žele ili, u najboljem slučaju, ne znaju razgovarati. A to onda savršeno koriste oni koji se nametnu kao prevoditelji i tumači misli, osjećaja, trauma, svetinja i žrtava. Osobito uoči izbora. Ali, možda netko ipak shvati barem ovo: ne može biti krivo pismo. Kao što ni note nisu krive što ih pjevaju i Thompson i primadone.