Narod dugih prstiju!

Za otkrivanje otisaka prstiju osoba za koje se sumnja da su počinile provalu ili neko drugo kazneno djelo u Hrvatskoj treba čekati mjesec dana! Ponekad i više jer je centar za otkrivanje otisaka smješten u Zagrebu pa treba biti strpljiv dok na red ne dođu Zadar, Split i drugi gradovi. Tako kažu u policiji! U zemlji koja se može posramiti zbog broja kaznenih djela, provala i otuđivanja imovine, na što posljednjih dana upozorava i Crkva, policijska su pomagala očito i dalje luksuz.

Stoga razmišljam o tome da hrvatskim iseljenicima u svijetu predložim da na humanitarnim večerama i zabavama sljedećih mjeseci prikupljamo donacije za kupnju aparata za otkrivanje otisaka koje ostavljaju oni koji iz tuđih kuća odnose ono što im ne pripada! Kao što se sredinom devedesetih u Australiji među iseljenicima organizirala akcija dvosmislenog naziva "Svaki Hrvat jedna ovca" u kojoj su naši ljudi donirali dolare za kupnju ovaca kojima su se nadobudno željela preplaviti ratom opustošena seoska gospodarstva.

No, niti su ovce mogle preživjeti u drugim klimatskim uvjetima niti su Hrvati pleli džempere od njihove merino vune, pa sada moramo paziti da aparati koje ćemo darovati policijskim postajama ne budu pokvareni ili prilagođeni, na primjer, američkim, a ne hrvatskim lopovskim prstićima. I svakako ta policijska pomagala treba uručiti uoči izbora u studenome! A da ima potrebe za boljom opremljenošću policije, potvrđuju i različiti "Maestrali", "Tenori" "Kimovi" i kako se sve ne nazivaju korupcijske i privatizacijske afere u Hrvatskoj koje se ne stišavaju ni u blaženo vrijeme ljetnih praznika.

Ako bi se pobrojile sve nepravilnosti u poslovanju, u privatizaciji, krađe, provale i kamatarenja te se usporedile s brojem stanovnika, došli bismo do zabrinjavajućih podataka. Lako bismo mogli zaslužiti epitet lopovske zemlje, a s takvom se karakteristikom ne može brzo u EU! Najgora od svih jest spoznaja da Hrvati kradu jedni drugima.

Dakle, nema više opravdanja da to rade jugoslavenski direktori ili komunistički glavešine ili pak neka neodgojena djeca poznatih gradskih propalica. Danas mi sami potkradamo svoje tvrtke, prodajemo ih za sitne provizije ispod stola, djeca poznatih roditelja provaljuju u kuće susjeda ne bi li pronašla novac za narkomanski šut ! Koliko smo uspješni "džepari", pokazalo se tijekom privatizacija od početka devedesetih, ali taj trend, unatoč političkim obećanjima, ne prestaje. Za iseljenika koji ljetuje u Hrvatskoj naše i američke novine prema naslovima i temama na trenutak izgledaju jednake.

Prometne nesreće, klimatske promjene, gospodarski kriminal, šverc oružjem za Irak... No, dovoljno je samo minutu pomnije čitati kako bi se zaključilo da američki članci završavaju rečenicama koje vrve ostavkama, dugogodišnjim zatvorskim kaznama, političkim smjenama.

U Hrvatskoj sve istrage traju predugo, razvlače se sve dok ih javnost ne zaboravi ili ne padnu u "zastaru", a predizborno vrijeme mnoge i prebriše. Kad u Americi politički problemi ili afere preliju čašu i kad ankete pokažu da određeni predsjednikov savjetnik ili ministar nije omiljen u javnosti, tada on ili oni odlaze milom ili silom. Dakle, ili odjednom shvate da imaju neodgodive obiteljske obveze, kao što je svoje povlačenje nazvao najmoćniji Bushov savjetnik Karl Rove, ili poput bivšeg ministra obrane Rumsfelda odjednom spoznaju da su "stari" za odgovorne dužnosti.

Ako je američki predsjednik prihvatio činjenicu da mu najvjerniji i najbolji politički strateg mora otići iz Bijele kuće jer će u suprotnom, među ostalim, i zbog njega izgubiti izbore, onda bi se otvoreno trebalo zapitati dokad će naš premijer Sanader zadržavati ili pak trpjeti sve one iz svoje blizine koji kreiraju afere i motiviraju splitskog nadbiskupa Barišića da na Veliku Gospu propovijed posveti korupciji i organiziranom kriminalu. I zbog tih dugoprstića nužno je da iseljeništvo donira kriminalistička pomagala kako bi takve otkrila policija ako već ne može politika.Bivši ministar obrane otišao je nakon što mu je pala popularnost u javnosti