Narod se obnavlja kao priroda

SUBOTA 21. 6.
Neće dugo proći – opet ćemo se obući u kockastu odjeću!
Sinoćni poraz Hrvatske protiv Turske, koji s mješavinom tuge, razočaranja i samoutjehe odjekuje po današnjim novinama, može se opisati kao pad u najdublju tamu, u kojoj duša ne vidi spasa. Kad se kaže da je nogomet “borba na život i smrt”, onda nije riječ samo o prenesenom značenju nego i o emotivnom stanju koje je u slučaju poraza po dubini potresenosti slično stanju nakon poraza u ratu ili stanju u kojem je, na primjer, bila Amerika poslije rušenja Twinsa ili Engleska poslije terorističkog napada na željeznicu. No narodi, zajednice, za razliku od pojedinaca, nastavljaju živjeti i poslije najtežih nesreća. Za Hrvatsku će tama iz dana u dan biti sve prozirnija, pojavljivat će se svjetlo i na njemu obrisi nade u hrvatski nogomet koja će se posve vratiti kad počnu kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Opet ćemo se obući u kockastu odjeću, opet će vijoriti zastave na automobilima, opet ćemo vriskati u stanovima, pod šatorima, na trgovima, u kafićima... Narodi i njihove želje obnavljaju se kao priroda.

NEDJELJA 22. 6.
Pečarić: prešućeni svjetski ugled
Široj su javnosti poznati znanstvenici Miroslav Radman i Ivan Đikić, ali ne zato što zaslužuju biti poznatiji od podosta drugih svojih kolega, nego zato što su omiljeli u prevladavajućim lijevo-liberalnim medijima, a i zato što su sami estradni tipovi i što žele biti Einstein i Severina u jednoj osobi. Donekle je široj javnosti poznat i Josip Pečarić, ali samo po svojim polemičkim istupima i tekstovima o političkim i povijesnim temama, s naglašenim domoljubljem. Vrlo je malo poznat po onome po čemu je akademik, po matematici, i po tome što je jedan od deset najvećih matematičara svijeta, čime uvelike nadmašuje Radmanov i Đikićev rang. Tek danas doznajem da je u prvoj polovici ovoga mjeseca u njegovu čast u Trogiru održan kongres svjetske matematičarske elite, o kojem je kratko, i to krivotvorivši povod, izvijestio samo jedan dnevni list, i nitko drugi. Da je takav kongres održan u čast Radmana i Đikića, mjesec bi dana odjekivao po medijima, a na HTV-u bi s njima  Stanković, Šprajc i Bago igrali Kozaračko kolo. 

PONEDJELJAK 23. 6.
Komunizam po ideji – teror
Staru svoju misao da se trebamo usprotiviti “svakom pokušaju da se komunizam kao ideja izjednači s fašizmom” Stjepan je Mesić ponovio i jučer na obilježavanju Dana antifašističke borbe u šumi Brezovici kraj Siska. Ako mu je komunizam tako drag, iz Brezovice se i nije trebao vraćati na Pantovčak, nego je iz te šume trebao iznova započeti borbu upravo protiv Pantovčaka, Banskih dvora i ostalih zagrebačkih bregova. Jer, te bregove su zauzele političke i tajkunske elite kakve su baš bile na udaru “Komunističkog manifesta”. Taj temeljni dokument “komunizma kao ideje” zagovarao je teror kojim bi se oduzelo privatno vlasništvo, ukinule građanske slobode, religija itd. Što će reći – komunizam je upravo po ideji teroristički, a u životu se takvim pokazao u svim zemljama u kojima je zavladao, potamanivši pri tome oko sto milijuna ljudi. Tobožnja pravdoljubivost, plemenitost i humanost komunističke ideje koja je “zlorabljena u praksi” obična je prijevara, jer ideolozi i teoretičari komunizma (Marx, Engels itd.) nikad nisu ni skrivali ni tajili njegov nasilnički program.

UTORAK 24. 6.
Haag – ponovljena agresija i obrana
Svjedočenja svjedoka tužiteljstva u Haagu, a među njima i negdašnjeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Galbraitha, nalikuju na izlike s kojima je učinjena agresija na Hrvatsku. I pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i JNA i četnici bili su “u pravu” kad su u tu agresiju krenuli, i ostali bi “u pravu”, da nije bilo... Pa da nije bilo hrvatske obrane, kao što bi i svjedoci u Haagu bili “u pravu” da nije branitelja, odvjetnika hrvatskih generala koji su nekoliko puta dosad svu “argumentaciju”  tih svjedoka pretvorili u dokaze nevinosti Hrvatske vojske i njezinih zapovjednika te ondašnje hrvatske vlasti. Tako je zapravo Hrvatska prisiljena u Haagu ponavljati svoju obranu, svoj Domovinski rat, prisiljena je još jednom usprotiviti se i Miloševiću, i Kadijeviću, i Šljivančaninu, i Martiću i svima drugima s popisa agresora i ratnih zločinaca kojima Haaški sud, pa i preko svjedoka tužiteljstva, iznova na neki način traži izliku za agresiju na Hrvatsku. I kao što Galbraith iz drugoga dana svjedočenja ne bi mogao prepoznati Galbraitha iz prvoga dana svjedočenja, tako ni svi ti zločinci poslije rata nisu mogli prepoznati svoju silnu prijeratnu moć koju su Hrvati pretvorili u – ništa!

SRIJEDA 25. 6.
Od Jašićke – i to je nešto
GONG je udruga koja bi trebala obavljati koristan tehnički posao – nadgledati izbore. Ali kako to u nas već biva, bavi se svačime, pogotovo njegova šefica Suzana Jašić koja se do ridikuloznosti pača u rad Sabora, Vlade i drugih institucija te u mnoge političke i društvene teme za koje nije ni obrazovana ni registrirana.Trenutačno je zacijelo hrvatska prvakinja težnje da bude zvijezda, pa kad to ne može biti svojim talentima i obilježjima, nastoji to biti nametljivošću i vulgarnošću. U toj težnji, kao članica Programskoga vijeća HTV-a, naletjela je na medij na kojemu su “po definiciji” tjelesne odlike važno zvjezdano mjerilo, a one kivnoj Jašićki jako smetaju. Pa ih je u emisiji “Volim nogomet” u kojoj se prati Euro vidjela kao “promicanje guzica i sisa te pravog hrvatskoga mužjaka koji jede čips i pije pivo”. Očito je nesuzdržljivo uvredljiva i zavidna prema nečemu najljepšem što žene i muškarci mogu imati. No što bi rekla kad bi na njezino prostačko izrugivanje “sisama i guzicama”,  a zapravo plamenu mladosti, netko uzvratio kako se s tim plamenom može nositi te ga ugasiti samo tako da se svojim rječnikom na njega – pomokri!? Ali od Jašićke – i to je nešto!

ČETVRTAK 26. 6.
Što Haider ima s Europom
Najrazličitije uspomene, usporedbe s ratovima i drugim sukobima, aluzije, prenesena značenja i druge izlete u povijest Europe prati nogometno prvenstvo Staroga kontinenta. Ali prate ga i – idiotizmi.  Protiveći se sudjelovanju Turske i Rusije na Euru, znameniti austrijski desničar, predsjednik koruške vlade Jörg Haider, za talijanski list “Corriere della Sera” izjavio je: “Pitam se što ove dvije zemlje imaju s Europom”? Netko bi na to mogao uzvratiti pitanjem – a što to s Europom ima Haider? Ali ima, ima! No zacijelo ne s onom Europom koju je ruski genij obogatio nenadmašnim književnim, glazbenim, likovnim, filozofskim i inim djelima, znanstvenim i tehničkim dostignućima, nego s onom Europom koja je, kako to lijepo piše Igor Bunič u sjajnoj knjizi “Partijsko zlato”, usrećila Rusiju – novcem ga opskrbivši, spakiravši  i poslavši joj Lenjina i druge pripadnike revolucionarne elite koja je tu zemlju  učinila najnesretnijom na svijetu, a ta boljševička nesreća trajala je punih sedamdeset godina. 

PETAK 27. 6.
U Međugorju sami s vjerom
Cijeli tjedan pratim vijesti i reportaže iz Međugorja, u kojem je dosad bilo 30 miljuna hodočasnika a sada na 27. obljetnicu došlo ih je sto tisuća. I nimalo mi se ne sviđaju novinari koji napominju kako to svetište Crkva još nije priznala. Bože daj da ga još dugo ne prizna! Da s Bogom tamo budemo u neposrednijem doticaju, da mu dođemo po vlastitoj pobudi i vlastitom izboru, bez institucionalnog posredovanja, bez obveza i turističkog rasporeda, slobodniji i neovisniji o autoritetima koji su prisvojili pravo na našu duševnost i naše osjećaje. Nijedan biskup na svijetu nije toliko važan kao ona obuzetost Svevišnjim  i vjerom, kao ono zračenje dobrotom iz hodočasnika i zračenje spremnošću da dobrotu u sebe prime. Što će mi zaključci crkvenih stručnjaka (kako se to uopće može biti stručnjak za vjeru!?) koji će nakon slasnih pečenki, uz vrhunsko vino i podrigivanje, razmatrati vjerodostojnost ukazanja na međugorskom brdu, kad u pustoši toga brda Gospu mogu sam vidjeti kako dolazi u pustoš ovoga svijeta!