Narodni zajam 
za pelješki most

Nova je hrvatska vlada u pet mjeseci vladanja uspjela srušiti dva dragocjena mosta, pelješki i bleiburški. Prvi je bio zamišljen i započet kao spoj Hrvatske s vlastitim jugom koji je odrezan, a drugi je simbolično premošćivao hrvatske podjele izazvane nikad posve završenim građanskim ratom i izgubljenom nacionalističkom i propalom komunističkom revolucijom. Nadvisivali su ti mostovi raskole i rascjepe, njihovim rušenjem zinule su provalije koje ne mogu biti ugodne ni ovoj ni bilo kojoj hrvatskoj vladi.

Zašto su onda srušeni?

Kažu da je glavni razlog odustanka od Pelješkog mosta nedostatak novca u državnoj blagajni. Glavni, ali očito ne i jedini, što se vidi i iz davnašnjih (2009.) izjava s vrha SDP-a, da je most prema Pelješcu “metafora HDZ-ove vlasti” i “primjer političke, moralne i financijske korupcije”. No, razlozi gotovo da i nisu bitni. Bitno je samo odustajanje jer ono je tek drugo ime za fatalni nedostatak odvažnosti da se uđe u veliki nacionalni projekt koji nadilazi konkretne prometno-gospodarske ciljeve i presudno utječe na sudbinu nacije (zajednice svih hrvatskih građana). Odustajanje – to su oni stupovi sa zahrđalim šipkama što beznadno vire iz mora u Neumskom zaljevu, a gradnja – to je otmjeni most obasjan suncem, “beli beli beli most / ko slonova kost” (I. G. Kovačić). Između tih dviju vizija, hrvatska se vlast odlučila za zahrđale šipke u provaliji!

O tome je riječ, o tome da se iz nevolja u kojima smo se našli može izaći samo energičnim potezima velikog zamaha koji sve pokreću. Sjetimo se obnove Zagreba uoči Univerzijade 1987. Zagrepčane, a i dobar dio Hrvatske, zahvatilo je neviđeno oduševljenje. Svježe otkopani zdenac Manduševac zatrpan je enormnim količinama kovanica i papirnih novčanica (istina, obezvrijeđenog novca, ali to je druga priča), koje su gradske službe odvozile na kolima.

Danas uistinu nema novca i vrijedna se kuna triput preokrene preko ruke prije nego što se potroši, no da je netko u koga građani imaju povjerenja ozbiljno predložio raspisivanje narodnog zajma za gradnju pelješkog mosta, ne vjerujem da se narod ne bi odazvao. Uostalom, Milanovićevi nas ministri ne prestaju uvjeravati da novca ima, ali da nema projekata. Pa, evo projekta, evo ga, “beli beli beli most / ko slonova kost”! Nije isplativ? Nije ako se računa samo prihod od mostarine, ali jest i te kako ako se uračuna prelazak preko provalije i doda dobit od probuđene, samouvjerene i kreativne Hrvatske u koju pelješki most vodi.

Provalija je zinula i nakon rušenja Bleiburga jer ni tu se ne radi samo o onome što se vidi na prvi pogled, o stradanju i počasti poslijeratnim žrtvama, nego i o simbolu nacionalnog pomirenja. Dugo je trebalo da se Počasnom bleiburškom vodu pridruži službeni Zagreb. Kad se to dogodilo, a dogodilo se baš zaslugom današnje vladajuće stranke, kad je nekako nekakav most ipak podignut, kad se napokon shvatilo da Bleiburg nije metafora stradanja Marsovaca, nego Hrvata, bezglavo je sve srušeno u staru provaliju.