Naša izborna karikatura

Crkva je preporučila za koga glasati, Severina je odlučila za koga će pjevati. Ako je suditi po tim vjerojatno oprečnim političkim simpatijama izbori zapravo mogu već početi. Puku je glasovati za politički im najbliže i osobno najsimpatičnije i, kao i uvijek do sada, očekivati da izglasani nakon dobivanja vlasti počnu raditi što su obećali. A, kao i uvijek, i sada su već naobećavali svašta. Kad bi od obećanog bilo barem nešto, i to bi valjda bilo više od dosadašnjeg uobičajenog hrvatskog izbornog prosjeka, kad se znalo obećati svašta, a od obećanog i ne ostvariti ništa. Općepoznata tvrdnja da se zapravo najviše laže prije izbora i poslije lova, kod nas se valjda više odnosi na izbore nego na lov. Naši su se izbori zapravo znali pretvarati u političke lovačke priče. Koliko je samo u ova nepuna dva desetljeća, uglavnom izborne demokracije, kroz politiku, uz seriozne i izuzetne, etične i odgovorne, prošlo i šarlatana, blefera, budala i diletanata. Neki su od njih dospjeli čak i u vrhove vlasti. Jedna od takvih političkih budala odnedavna se opet odnekud vratila, dospjela u medije. Čitajući i slušajući što lupeta, neminovno moraš upitati samoga sebe: kako je ova država uopće mogla biti stvorena? Kad se prisjetimo tko je sve u njoj, u njezinim počecima, bio važna “politička šarža”, a bio je notorni blesan, onda je nesporno koliko je HDZ-ova stranačka himna “Bože, čuvaj Hrvatsku!” imala rezona. S toliko nekompetentnih, šašavih i ograničenih valjda ju je doista samo Bog mogao sačuvati. S kim je Franjo Tuđman stvarao državu moglo se naslutiti već na počecima, a uvjeriti i vrlo brzo nakon njezina stvaranja. Tko sve u toj prvotnoj Hrvatskoj nije postao ministrom? Izuzme li se ona kasnija – vlada nacionalnog jedinstva – Franje Gregurića, svaka je stranačka šuša mogla postati ministrom. Nestankom Gregurićeve vlade uvelike su nestali i s njom uvedeni politički standardi. Vidjelo se to i nakon što se Kaptol sintagmom o “grijehu struktura” ponovo upleo u politiku, u provođenje “trećesiječanjske revolucije”, kada i u Vladu Ivice Račana dospijevaju lumeni po intelektualnim kapacitetima slični nekadašnjim ‘adezeovim političkim primatima. Jedan od Račanovih “džepnih genija” uvjeravao je ubrzo razočarane glasače da se “možda lošije živi, ali se lakše diše”, drugi je maher širio socijalnu demagogiju vozeći se na biciklu, a na kraju mandata osjetno povećao bankovni konto svoje firme. Treći je slovio “najkompetentnijim za vojsku”, a na koncu je vojsku ostavio nekompetentnom za malo što. Nakon što je Kaptol zažalio zbog “grijeha struktura” i politički se pokajao sugerirajući glasačkom puku “najkatoličkije zemlje u Europi” da daju glas onima “koji zastupaju kršćanska načela” i kada su na vlast (opet) došli pobjednici u HDZ-ovu stranačkom hrkljušu, ministrima su postali zaslužni u toj stranačkoj makljaži, osim “politički neprilagođenog” Branimira Glavaša. Politički pak prilagodljivi postali su ministrima. Zajedno s političkim pajdašima iz podupirućih stranaka postali su članovima “tima za pobjede”. Gledajući tu ekipu, kada bi im se umijeće prevelo na nogometni ekvivalent, neki ne bi mogli igrati čak ni u europski irelevantnoj Hrvatskoj ligi. Doduše, i u europskoj političkoj prvoj nogometnoj ligi igraju politički igrači koji nekadašnjim političkim veličinama i autoritetima valjda ne bi mogli biti ni šefovima posluge. U dosadašnjim smo se izborima naslušali svega i svačega, nagledali svakakvih i svakoga. Obećavali su nam brda i doline, med i mlijeko, kule i gradove. Sada se napokon pojavio jedan politički zafrkant čiji je izborni slogani: “Meni sve, vama ništa!” i: “Meni će biti bolje, a vama isto!” Zaj... je sva (do)sadašnja izborna obećanja sveo na karikaturu, koja je zapravo (i) hrvatska politička realnost.