Naše magle i navade

Prema HDZ-u, odnosno SDP-u, to hoće li izbori biti prije ili poslije potpisivanja pristupnog ugovora s EU najvažnije je hrvatsko pitanje. A tko će potom vladati Hrvatskom za njih još i važnije. Jer, ako se ugovor s Europskom unijom potpiše u lipnju, HDZ je uvjeren da će mu to biti vjetar u leđa, da će mu potpis ugovora osigurati ostanak na vlasti. Ne potpiše li se taj akt do ljeta, SDP traži izbore, uvjeren da će ih i dobiti. I jedna i druga stranka, razumljivo, s ulaskom u EU imaju svoje stranačke računice. No što je s hrvatskom računicom, s interesom Hrvatske; širim, prečim i dugoročnijim od uskih stranačkih ciljeva? Ako se sve politički relevantno i irelevantno slaže da je ulazak Hrvatske u EU nacionalni cilj, zna li se i što je hrvatski cilj u EU?

HDZ-u i SDP-u sam je ulazak u EU i problem političkoga prestiža i stranačke taštine. Važno im je tko će biti na vlasti kada se bude događao taj povijesni čin. Logično, jer se tako ulazi i u povijest. Ali što će s Hrvatskom biti nakon što se dogodi sam taj povijesni čin? S tim se u Hrvatskoj malo tko bavi. Kao što se nitko do unisonoga zaključka naših političkih elita: “EU nema alternative!” nije sustavno i seriozno bavio promišljanjem treba li se Hrvatska glede EU odreći baš svake alternative, tako se i sada, kada je pred ulaskom u EU, nitko sustavno ne bavi pitanjem – što Hrvatska kani u EU. Neka ozbiljnija i promišljenija država znala bi što kani, što joj je i kako činiti. No, Hrvatska nije takva država. Povijest je tome najbolji svjedok.

Hrvati sami, dragovoljno, sklapaju političke i državne saveze, a onda se protiv tih istih sporazuma, saveza i ugovora bune desetke i stotine godina. Jednako grintavo, prkosno i zlovoljno i protiv Mađara, Austrijanaca i Srba. Da se svojedobno malo više razmišljalo, a malo manje politički fantaziralo, sigurno nikada ne bi ni nastala ona radićevska proročansko-gorko-opominjuća: “Ne srljajte kao guske u maglu!” Gleda li se profil naših političkih elita, onda je davno upozorenje Stjepana Radića i danas aktualno.

U vodećim strankama nije posrijedi samo entropija liderstva, nego i manjak strateškoga mišljenja, a pogotovo političkih vizija. Ljudi koji su oličavali takva razmišljanja fizički su ili politički mrtvi. U HDZ-u više nema dr. Franje Tuđmana, u SDP-u Ivice Račana i dr. Zdravka Tomca. Ni u liberalima nema dr. Zvonka Lerotića i Vlade Gotovca.., nema čak ni njihove stranke.

Vjerojatno i u današnjima HDZ-u i SDP-u ima osoba koje dugoročno i strateški promišljaju, ali one su u drugome planu.

Čini se da se hrvatskije o Europi razmišlja u malim strankama nego u velikima. Nacionalnije u HRAST-u i socijalnije u Lesarovim laburistima nego u SDP-u i HDZ-u! Generalnoga promišljanja o Hrvatskoj u EU nema ni u najvažnijim nacionalnim institucijama, u HAZU i u Matici hrvatskoj. Ili, ako i postoje, za njih se ne zna! Bi li i u ovoj Matici mogla nastati Deklaracija, u Matici koja se tek sporadično oglasi glede nacionalno krucijalnoga? Bi li se u njoj, biološki rečeno, mogao začeti zametak hrvatske države kao u nekadašnjoj? Zna li puk danas čime se Matica bavi? Bi li taj puk i primijetio da HAZU prestane djelovati?

Glavni hrvatski problem nije hoćemo li u Europsku uniju ući nekoliko mjeseci prije ili poslije, nego što mi u EU kanimo.

Znamo li mi tko smo, što smo i što hoćemo? Imamo li mi svoju nacionalnu legitimaciju, identitetski list, portret, po čemu nas Europa može prepoznati? Krenemo li opet u novi pravno-politički savez bez pouzdanih znanja o njegovoj biti i svojoj samobitnosti, mogli bismo i protiv njega vrlo brzo početi brundati po našoj staroj navadi. Ako već “ulazak u EU nema alternative”, onda bismo barem unutar EU morali imati alternativu. Jer bez alternative smo obično izgubljeni. Pa i kao guske u magli.