Naši komedijaši i lupeži

Bivši premijer Ivo Sanader trebao se jučer u salzburškom zatvoru sjetiti onoga popodneva 16. lipnja 2007. kad je na izvanrednoj konferenciji za novinare u Zagrebu Hrvatima otkrio “jednu od najspektakularnijih akcija” u kojoj je 150 policajaca u pet gradova uhitilo čelnike Hrvatskog fonda za privatizaciju i ostale članove hobotnice da bi poentirao: “Ali, ovdje nećemo stati!” Sanader je sav musav – kupeći šlag s torte koju su godinu dana pripremali USKOK, DORH, policija i SOA – svoj govor o akciji Maestro toga dana završio obećanjem da će “sličnih akcija biti i u budućnosti, očekujem i nadam se”.

Dobro je što se i nakon četiri godine taj Sanaderov monolog o odlučnosti državnog vrha u borbi s korupcijom kao opomena još čuva na Vladinoj web stranici. Slušati ga s naknadnom pameću izniman je psihološki doživljaj zbog svega što su nam mediji ponudili o Sanaderu u proteklih sedam mjeseci. U tom vremeplovu roje se pitanja: može li uistinu biti istina ono što su pisali i govorili o njemu, zar je moguće da je čovjek koji je tako samouvjereno, odlučno i borbeno govorio o nužnosti da se nezakonito stečena imovina vrati Republici Hrvatskoj mogao sve to zaboraviti i navodno odnijeti milijune?! Ali, i da nije tih sumnji koje su se nakotile protiv njega, taj njegov istup zanimljivo je analizirati i u svjetlu onoga što je sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu prekjučer rekao obrazlažući oslobađajuću presudu trojici aktera iz afere Maestro: “Začuđuje lakoća s kojom tužiteljstvo troši novac poreznih obveznika na ovakve procese.” Mogla bi biti riječ o milijunskim troškovima procesa, odšteti za dane provedene u pritvoru i izmakloj dobiti odvjetnice...

Svoj stav sudac je argumentirao s prethodnom ukidnom presudom Vrhovnog suda u kojoj se već navodilo da voditelj službe nekretnina u HFP-u Igor Petlevski nije počinio zloporabu položaja jer nije razvidno u čemu se sastoji “neimovinska korist”, a onda otpada i poticanje dvoje suoptuženih.

Upornost tužiteljstva je razumljiva kad se ima na umu na što se sveo “najveći kriminal i najveća korupcijska afera”, kako je tih dana i predsjednik Stjepan Mesić govorio o akciji Maestro, vizionarski naslućujući kako je tu riječ o stotinama poduzeća i stotinama milijuna vrijednosti te da će tri tenora dobiti orkestar. Čačić i Pusić tih su ga dana bodrili da pokrene pitanje političke odgovornosti Vlade. Razmetnim izjavama političkog vrha, koje danas zvuče komedijaški, pridružio se i Damir Kajin tražeći izvanrednu sjednicu odbora za nacionalnu sigurnost te pokretanje pitanja odgovornosti Sanadera. I Zoran Milanović pitao je što se još treba dogoditi da neki ministri daju ostavku nakon što su tri visoka službenika primila milijun eura mita. Pohvalivši USKOK i DORH da su “svjetski odradili svoj posao”, Milanović je zaključio: “Ovo je krah Vlade i njezine vjerodostojnosti.”

I Damir Polančec je, govoreći o velikom uspjehu, istakao kako se “upravo u mandatu ove vlade dogodila akcija u kojoj su neke osobe uhićene s jakim dokazima nakon 18 mjeseci praćenja. To je dokaz naše odlučnosti!” Sastalo se i Vijeće za nacionalnu sigurnost, a o značenju te groteskne sjednice govori i to što su čak petorica njezinih sudionika potom postala predmet istrage – I. Sanader, D. Polančec, I. Mladineo, M. Barišić i I. Kirin. Taj je skup uveličao i predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin, što bi i bez kasnijeg razvoja događaja bila mrlja na sudskoj neovisnosti.

Premijer je euforično najavio širenje istrage, mediji se nadmetali u prikazivanju hobotnice... A danas, od desetak optuženih, imamo tek po dvojicu osuđenih i oslobođenih te za optužbu neobećavajući nastavak procesa zbog peka i “neimovinske koristi”. A da groteska bude zaokružena – zbog Maestra se tražila ostavka Sanadera koji je, likujući u Saboru, prihvatio političku odgovornost “što lupeži i kriminalci više mirno ne spavaju u Hrvatskoj”.