Naši njihovi izbori

U posljednjih desetak dana Srbija je iznova postala hrvatska tema. Sudeći prema pažnji, vremenu i prostoru što su srbijanski predsjednički izbori dobili u hrvatskim medijima, kao da živimo u Srbiji. Važni i visoki upravljači EU također su svoju pozornost usmjerili k Srbiji.

Dok su hrvatski mediokrati srbijanske izbore pratili kao da su hrvatski, eurokrati Europske unije pratili su ih kao da su europski. Hrvatski je medijski prostor bio pun Borisa Tadića i Tomislava Nikolića, kao da će uskoro sjediti na Pantovčaku. Istovremeno iz EU se širio dojam da će, pobijedi li EU favorit, Srbija ekspresno uletjeti u Uniju. Koliko je hrvatsko ponašanje glede srbijanskih izbora irealno, toliko je eurounijski dojam – realan.

Da je u Srbiji uvjerljivo pobijedio Boris Tadić, hrvatski bi optimizam imao pokrića. Uvjerljiva pobjeda nekoga koga se drži “predstavnikom građanske Srbije” bila bi pokrićem za taj optimizam. No, nakon Zorana Đinđića, novi politički lider tako nazvane Srbije i novi lder EU nije “slistio” šešeljoida Tomislava Nikolića. Taj je radikal dobio gotovo isto toliko glasova koliko i Tadić. I nije ih dobio samo u tzv. užoj Srbiji niti je za Tomu Grobara glasovala samo “seljačka Srbija”. Toliko o razlozima za postizborni hrvatski i europski optimizam.

Da je srbijanskim predsjednikom postao nekadašnji direktor kragujevačkog groblja, radikal, šešeljevac, četnički dobrovoljac u istočnoj Slavoniji i poticatelj nade u obnovu “srpske krajine”, Hrvatska bi u susjedstvu dobila mrgodnog, mrzovoljnog i zločestog “komšiju”. Radi susjedstva je bolje da je pobijedio netko tko već na prvi pogled djeluje odgojeno i civilizirano. Ali kada su posrijedi europski ciljevi Hrvatske, Tadićeva bi pobjeda Sanaderovu vladu ipak morala zabrinuti.

Pobjeda Borisa Tadića, sina nekadašnjeg beogradskog praksisovca, Ljube, koji se odsklizao udesno, doživljava se kao pobjeda lidera “građanske Srbije” i favorita EU. U Bruxellesu nisu krili koliko bi im bilo drago da Tadić pobijedi niti koliko im je drago što je pobijedio. Još prije srbijanskih izbora, kad se tek počela dizati graja zbog hrvatske najave ZERP-a, Srbija je od EU potiho dobila milijardu eura bespovratne pomoći! Milijardu eura – “za unapređenje demokracije” ili za “kupnju Kosova”, svejedno.

Kada Hrvatska od EU nakon moljakanja dobije nekakav ne osobito povoljan kredit od pedesetak milijuna eura, o tome se talambasa danima, a Srbija dobije milijardu i da ne traži! Poslije dolaska Rusije na Balkan i Tadićeve pobjede Srbija ima priliku tražiti još. A i dobiti. Pa i da uđe u EU prije nego što izgleda realnim i prije nego to očekuju vajni hrvatski “politički analitičari”.

Kao što naši “politički analitičari” u svakom šušnju “građanske Srbije” vide demokraciju i Europu, još ih više vidi EU. Čim je na Eurosongu (slučajno?) pobijedila predstavnica Srbije, imenom Marija Šerifović, EU je u njenoj “Molitvi” odmah prepoznao srbijansku molbu za prihvaćanje europskih demokratskih vrijednosti! EU ju je odmah imenovao svojom ambasadoricom nečega. A onda se ta ista osoba na srbijanskim izborima pojavljuje na pozornici s političarom koji je sve samo ne oličenje političkih vrijednosti tog istog EU, koje je upravo trebala promicati “ambasadorica Šerifović”!

Kada bi u Hrvatskoj postojala neka slična veleposlanica EU i ponašala se slično srbijanskoj, valjda bi i to bilo razlogom za usporavanje ulaska u EU! Najprije je dugo razlogom bio general Ante Gotovina, odnedavno je ZERP, a moguće je da bi jednom razlogom za odgodu hrvatskog ulaska u EU mogao biti i neki Europskoj uniji nepoćudan hrvatski pjevač.

Ako Boris Tadić ostane miljenikom EU, a Dimitrij Rupel nastavi mediti o “novoj Srbiji”, Hrvatska bi se u predsoblju EU mogla načekati da je netko pusti u toliko željeni salon. Čak i ako se odrekne ZERP-a.