Nasilje u kazalištu '68. i danas

Od dana kad sam u rujnu 1968., kao mladi kazališni izvjestitelj ovog lista, u Komornoj pozornici Studentskog centra, na 8. internacionalnom festivalu studentskih kazališta, glasovitom IFSK-u, svjedočio istjerivanju bečkih kazališnih amatera iz dvorane u kojoj su u ponoćnom terminu pokušavali izvesti predstavu (čega se ne bih sjetio, da me na to nije podsjetila kolegica iz davnih Večernjakovih dana, Marija Grgičević, Vijenac, 8. 5.), prošlo je 40 godina. Što se od tog uzbudljivog rujna još vruće 68. do ovog žalosnog svibnja promijenilo? Ne računajući promjenu imena kazališta, sada je to Teatar itd, i mojih 40 godina više, nije se promijenilo ništa. Iz Itedea i dalje lete ljudi!

Neki je dan u Tetaru itd održana premijera Shakespeareova “Koriolana” u režiji Mirana Kurspahića. Sukob između Volščana i Rimljana pretvoren je u rat između Srba i Hrvata, s tim što su zaraćene strane prisiljeni bili glumiti sami gledatelji s plaćenim ulaznicama u džepu. U dvorištu dvorane nedužni su ljubitelji kazališta nasilno razvrstani u dvije skupine i gurnuti u predigru koju nisu najbolje razumjeli. Nakon nje jedni su, “Srbi”, jednostavno istjerani iz teatra. Predstava je nastavljena za one koji su imali sreće ostati, a izbačeni su morali kući. “Pokušala sam se vratiti na predstavu”, napisala je izvjestiteljica Jutarnjeg lista (10. 5.), “no zaštitari su bili neumoljivi i grubi.”

Što se izbacivanja tiče, nema promjena, no nešto se ipak bitno promijenilo. Sada su iz Itedea, s pomoću zaštitara, najureni gledatelji, a prije četiri desetljeća iz njega su, u zafrkantskom tonu, izbačeni izvođači. Bečki studenti nikako nisu uspijevali zainteresirati razigranu pobliku koja se iz sveg glasa derala “Dubček-Svoboda”! (Bilo je to predvečerje Praškog proljeća.) Dok se “netko od domaćina nije ustao i zamolio bečke studente da ne ometaju publiku koja se lijepo zabavlja” (VL, 13. 9. 1968.).

Dakle, nekad je, kad već nije mogla nigdje drugdje, publika bila glavna barem u teatru. Danas je publika (puk, građanstvo) nominalno glavna posvuda, ali zato se u kazalištu ne usudi ni pisnuti, dok se nad njom do mile volje može iživljavati svaka bluna. Bitno je da bluna ima koncept, ideju, misiju i da prezire čovjeka u gledalištu.

Ne računajući zatvore i policiju, hrvatska su kazališta postala jedina mjesta gdje nasilje ima puni legitimitet. Primjer je i djelovanje nekakve crvene brigade koja se predstavlja kao “publika za posebne namjere”. Nije tu riječ ni o kakvoj publici, nego o skupini etabliranih, na državnim jaslama dobro uhranjenih kazalištaraca, predvođenih nekadašnjim članom CK SKH Vilijem Matulom, koja upada u kazališta i ometa izvedbe. Kad je već nasilje u kazališnoj dvorani legitimno, mogu i oni raditi što ih je volja!

Hoće li se napokon netko iz gledališta ustati i nasilnike zamoliti da odu i ostave publiku da se lijepo zabavlja?