Nasjeo je Butković, čitatelji neće

Novinarska slava traje jedan dan, a sramota – cijeli život. Tom istinom o novinarskom zanatu, koju je davno izgovorio jedan iskusni novinar, može se rezimirati sve ono što se dogodilo Davoru Butkoviću i Jutarnjem listu u protekla četiri dana. Najveća medijska blamaža (sami su je mediji tako nazvali), objava lažnog intervjua s premijerom Ivom Sanaderom, ma koliko Jutarnji list nastojao relativizirati, pa čak za nju optužiti druge, neće se uskoro stišati, a još manje zaboraviti. Štoviše, ući će u novinarske udžbenike.

Kada pogriješi profesionalac i odgovorna osoba, onda pogrešku prizna i ispriča se zbog nje. Međutim, urednik Jutarnjeg lista nije izgovorio: Pogriješio sam! Nasjeo sam! Nisam postupio profesionalno. Da je tako postupio, bio bi iskren te bi ponio veći dio tereta blamaže, a ovako ga nosi list, odnosno svi oni koji rade u Jutarnjem – a svi ostali, osim Davora Butkovića, u ovoj priči luk niti su jeli niti mirisali.

Umjesto iskrena priznanja, objavljeno je priopćenje u kojem se kaže da se “istražuje upad u elektroničku komunikaciju pri nastajanju intervjua”. Mora se priznati, dobro zvuči, ali čitatelji su već doznali da nije bilo “upada u elektroničku komunikaciju” jer se lažni “Dragi Ivo”, 23-godišnji Zagrepčanin, prvi put s Davorom Butkovićem dopisivao još za Novu godinu. Upad se nije dogodio “pri nastanku tog intervjua” jer intervju je vođen od početka do kraja s lažnim premijerom.

Dalje u priopćenju piše da “u autentičnost objavljenog intervjua nismo imali razloga sumnjati”, ne zapitavši se kako je uopće moguće da predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader službeno komunicira s medijima putem elektroničke adrese linija04@gmail.com. Ili je pak netko, toliko opeterećen teorijama zavjere, povjerovao da se premijer specijalno za tu priliku koristio “tajnom” adresom.

Usput, u intervjuu ništa neobičnoga, ništa nova što već nismo negdje pročitali, baš iz Sanaderovih usta. Butković se još pravda da je pokušao telefonom doći do Vladina glasnogovornika Zlatka Mehuna, ali mu se ovaj nije javljao. Pa je onda posegnuo za bivšim glasnogovornikom Ratkom Mačekom (nejasno je samo je li to bilo u svojstvu osobe od utjecaja na premijera ili na Mehuna), koji mu je obećao da će prenijeti poruku. Dakle, i oni su, prema Butkoviću, suodgovorni za blamažu.

Onda se teren odgovornosti preselio na konkurenciju, na Večernji list, koji je stjecajem okolnosti razotkrio pozadinu priče. U najmanju ruku čitatelji bi trebali shvatiti da je afera iskonstruirana u Večernjakovim uredničkim glavama, da se na njoj radilo planski, još od Nove godine, te da je sada sazrelo vrijeme da se “neprijatelju zada smrtni udarac”. Primjenom taktike – napad je najbolja obrana – fokus zanimanja želi se preseliti na Večernji list, koji se usudio objelodaniti kako je lažni intervju nastao.

I onda dno dna. Lažnog premijera, 23-godišnjeg Viktora Zahtila, Jutarnji list razotkriva kao aktivista udruge Iskorak, dakle, dečko je gay. Zahtila je razotkrio Butkovića i Jutarnji list, a oni su uzvratili vrlo prljavo. Ni to nije bilo dovoljno, nego su “otkrili” da je i Večernjakova novinarka bila aktivna u udruzi Iskorak. Iznošenje tih detalja treba valjda poljuljati povjerenje čitatelja u vjerodostojnost tih ljudi i Večernjakovih priča. Cilj je, naravno, opravdati sebe optužujući druge.

Čitatelje, međutim, ne treba podcjenjivati. Poljuljano povjerenje u novinarsku vjerodostojnost teško je vratiti.