NATO i naša misaona policija

Još prije samo dvadeset godina mogućnost da bi Hrvatska jednoga dana mogla biti članica NATO-a bila je jednako izgledna kao da presuši Jadran ili da se otopi Grenland. Ništa vjerojatnija nije bila ni mogućnost nastanka same Hrvatske. Da je tada netko tvrdio da će biti Hrvatske i da će ona ući u NATO, jugokomunistički bi ga mandarini ili zatvorili ili proglasili ludim. Nastankom Hrvatske ti mandarini nisu nestali, pa bi s obzirom na njezin ulazak u NATO bilo logično da, kao i nekoć, opet budu protiv NATO-a.

Hrvatska je u dva desetljeća, u neznatnom odsječku vremena, proživjela povijesno zgusnuto vrijeme, iz utopije, iz nigdnine, postala je neočekivana realnost. Da je takvo što moguće, mandarinima je bilo protivno zdravoj pameti i marksističkom nauku. U ideju hrvatske samostalnosti vjerovali su valjda samo malobrojni hrvatski politički fantasti i vizionari. Ta utopijska misao – da je moguća hrvatska država – kod njih zapravo nikada nije ni nestala. Ona se održala čak i u vremenima hrvatskog očaja. Pogotovo u intelektualnom dijelu političke emigracije.

Da je Hrvatska ne samo moguća nego i izvjesna, vjeruju i dr. Ivo Korsky i Boris Maruna, i Bruno i Zvonko Bušić, i Jakša Kušan i dr. Tihomil Radja... Ta se misao održala i u uskokrugu domovinske hrvatske lijeve inteligencije. Za jugoslavensku titoističku vlast svi su oni bili “ustaše”, pa je “po prirodi stvari” i za njihove mentalne i ideološke nastavljače i sama ideja samostalne Hrvatske bila proglašena “desničarskom”.

Čak i kada je Hrvatska iz sna pretvorena u realnost, kada je postala državom, ideja hrvatske samostalnosti ostala je “desničarskom”.

Tu “desničarstvo” nije tek politička kvalifikacija. U Hrvatskoj je “desničar” jedino objeda, uvreda i politička diskvalifikacija. A u tome su etiketiranju osobito revni oni kojima je bilo svejedno hoće li biti Hrvatske i oni koji je nisu mogli ni smisliti. Da sve bude još hrvatski apsurdnije, niz takvih, kao “stručne osobe”, “nezavisni intelektualci”, “karijerni diplomati”, “znanstveni autoriteti”..., od neželjene Hrvatske izvrsno žive. Vrhunac je toga apsurda da je nekadašnji jugoministar Budimir Lončar, koji je bio za to da UN Hrvatskoj zabrani uvoz oružja, danas predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku!

Apsurd je zapravo postao hrvatska realnost. Pa je tako i ono što je samo po sebi lijevo, ako je (bilo) hrvatsko, postalo “desnim”! Valjda bi i nesumnjivi lijevi idealist poput Augusta Cesarca, koji krvavim noktom u mračnom i vlažnom podrumu (u Ulici Franje Račkog) piše prije smrti: “Živjela sovjetska Hrvatska!”, danas bio proglašen “desničarom”! Zar za istu ideju Hrvatske ne ubijaju i Andriju Hebranga? Je li i on bio “desničar”? U suludoj i shizoidnoj hrvatskoj realnosti i Franjo Tuđman proglašen je “desničarom”! I to valjda najvećim.

U Hrvatskoj svatko tko ne misli kao ovdašnji policajci duha, tko misli hrvatski, biva proglašen “desničarom”. Pa su takvima postali čak i književni klasici Ranko Marinković i Slobodan Novak! Čim su Sven Lasta, Slobodan Praljak i Veljko Barbijeri otišli braniti Hrvatsku, proglašeni su “desnima”. “Desničarima” su namah postali i košarkaške legende Dino Rađa i Stojko Vranković čim su se nakon Oluje popeli na kninsku tvrđavu.

Pa kod nas je “desnim” postalo sve što misli nacionalno i poetički samosvojno. U kazalištu su “desničari” i Dragan Despot i supruga mu Anja, i Rene Medvešek, i Željko Vukmirica i Matko Raguž. Na filmu to je već godinama Krsto Papić. Na televiziji su “desničari” Silvija Luks, Goran Milić, Branka Šeparović, Đuro Tomljenović, Branimir Bilić...

Svima koji Hrvatsku osjećaju ona nije ni desna ni lijeva, nego jedostavno njihova. Samo onima koji je nisu željeli ona može izgledati tek “desnom”. Za Hrvatsku su živjeli i umirali i lijevi i desni. A od nje najlagodnije žive oni koji je nisu željeli. Dobro će njima biti pa makar Hrvatska bila i u “mrskom NATO-u”.