Navijačko pleme

Kada igraju Dinamo i Hajduk, Zagreb i Split su pod opsadom, prepuni policajaca, narogušenih mladaca i krvavih glava. Ni prije ni poslije najnovije zagrebačke utakmice vjerojatno neće biti drukčije. Navijačke su tučnjave već postale tradicionalne. I kao da su sve učestalije, veće i grublje otkako je hrvatske samostalnosti.

Nešto što je nekoć bilo posljedica pojedinačnog pijanstva ili neotesanosti opetovanjem je preraslo u stalnost, u kolektivno divljanje. Jednako i u Splitu i u Zagrebu. Kada pak nema nogometa i zagrebačko-splitskih utakmica, onda se za svađu na relaciji sjever – jug, Zagreb – Split nađe i drugih razloga. Od dijalektalnih do gospodarskih.

Nakon jedne davne utakmice Hajduka i OFK Beograda u Splitu Hajdukovi su navijači, ogorčeni suđenjem i rezultatom, vjerujući da je posrijedi zakulisna igra beogradske čaršije, nekoliko auta s beogradskim registarskim pločicama bacili u more. Nastao je politički skandal, napalo ih se da su to učinili “iz nacionalističkih razloga”, da je to “atak na bratstvo-jedinstvo”.

Da je u to vrijeme neki mladić s Dinamovim dresom sjeo u neki splitski kafić i počeo “spikati” zagrebački, vjerojatno bi ga zadirkivali Hajdukovi navijači. No, sigurno ne bi dobio batina. Poslije hrvatskog osamostaljenja i potrajalog nacionalnog slavlja nitko sigurno nije niti pomišljao da bi nedugo potom netko u Splitu i u Dalmaciji zbog bezazlenoga “kaj” mogao dobiti grdnih batina ili da bi se nekoga torcidaša u Zagrebu samo zbog Hajdukova dresa moglo vijati kao “narodnog neprijatelja”.

Kao da je nekadašnja nesnošljivost i agresija, koje su uzgajane i čuvane za beogradske klubove, prenesena na utakmice Dinama i Hajduka. Nekadašnji su obračuni hrvatskih navijača s “delijama” i “gobarima” bili nabijeni politikom. Ni sukobi “tovara” i “purgera” nisu lišeni političkog. Jačanje navijačke zadrtosti posljedica je kako starih stereotipa, tako i (političke) realnosti.

Idila nastala stvaranjem Hrvatske poremećena je ratom, koji je uništio jadranski turizam. Posljedica je bilo sve veće zaostajanje krajeva uz more, a napose Dalmacije. Turistički zaobiđena i prometno odsječena Dalmacija je uz to gledala i kako se Zagreb od obećanja o “hrvatskoj metropoli” u nju zaista i pretvara.

Dalmatinsko je gunđanje u Zagrebu obnovilo i neke stare kontinentalne stereotipe o Dalmošima koje “hvata fjaka” i koji “imaju duge vratove” jer da su ih istegnuli gledajući preko Biokova “kada će u Zagrebu biti slobodnih direktorskih mjesta”. Obnovljena je i priča o “dalmatinskom autonomaštvu”. Uz nezaposlenost, poremećene vrijednosti, frustriranost i manjak kočnica – jednako prisutnih i na obali i na kontinentu – dovoljno razloga za svaku novu tuču “tovara” i “purgera”.

Dok su navijačke tučnjave, zbog gomile agresivaca, nešto manje-više očekivano, nije baš bilo očekivati da netko dobije po gubici samo zbog svoga kaj – ili ča. Ali da nesnošljivosti ima, pokazala je nedavna “stručna” prepirka trenera Dinama i Hajduka, kada je Ivanković Vuliću spočitnuo “venecijanski mentalitet”.

Većini navijača na obje strane taj pojam vjerojatno ne znači ništa, no toga su se kulturološkoga i karakterološkoga pojma odmah dohvatili učeniji “navijači”. Jedni – što je posvjedočio njihovo mišljenje o “mudrijašima Dalmošima”, a drugi, da bi upravo na venecijanstvu produžili i produbili (svoju) staru priču o povijesnoj i kulturnoj posebnosti i autonomnosti Dalmacije.

No, navijači se tuku iz nižih i primitivnijih poriva, oni ne čitaju kulturološke oglede pa da bi im to bio naputak za djelovanje. Čak i kada su im motivi za “šoru” politički obojeni, oni su dosta nejasni i šareni. Izgleda da se BBB-ovci i torcidaši već tuku iz navike, kao bijeli i plavi pripadnici istog navijačkog plemena.