‘Navijam za Hrvatsku, za koga, bre, drugog’

Znaš kako po sportu možeš kužiti da stariš? – pitao me Gajba dok smo hvatali dah i pokušavali trčati nasipom. Sunce nas je izmamilo, a napuhani profil u ogledalu doslovce istjerao van.

– Shvatiš da je ovo pogrešno – stao sam i podbočio se o koljena. Gajba je trčkarao okolo.

– Ne, ne. Kad smo bili mladi dogovarali bismo se za hakl, nogomet, ekipe po šest ili sedam sa svake strane, a bilo nas je i viška, jel tako. E, onda, nakon nekog vremena, krenuli smo s košarkom. Tri na tri ili dva na dva. Slijedio bi tenis. Rijetko parovi, češće singlovi. I na kraju ideš sam u teretanu ili trčiš po nasipu. Osipanje ekipe, kužiš, to ti je starenje – istezao se Gajba.

– Sport u našim godinama samo je dobra izlika da poslije možeš mirne duše popiti pivo – tumačio nam je poslije u birtiji svoju sportsku filozofiju Žnora.

– Osjećate se bolje, ha? Kakva iluzija. Godine se tovare i nema nazad. Uostalom, priznajte, trčite samo da možete u prolazu snimati curice koje vam ionake bježe na svim poljima – cerekao nam se. Snuždili smo se zbog Žnorina poimanja sporta. – Bitno je da otrčiš, pa kaj god da ti je motiv. Mazni ti, amigo, pet kilometara s nama pa pričaj – Gajba je povukao pivo.

– Trčimo, a ne moramo. Za to nas nitko ne plaća, jelda. A gledam ove klince kaj se k’o fol bave sportom. Primaju paru od koje i predobro mogu živjeti i samo kukaju te ih trener ovo, te ih onaj ono, te im netko drugi gađa ženske. Kakvi papci – dolijao sam malo ulja.

– Meni su Terry i Rozić zakon – odmah se uhvatio Žnora. – Pa kaj bi dečki trebali?! U ime solidarnosti odbijati ponuđeno? Jel bi vi to odbili! – nije bilo upitnika na kraju. – To je i najzanimljivije što nam sportaši mogu danas ponuditi. Nekada su oni stvarali povijest, danas su plaćenici sluđeni lovom. I Ronaldo bi završio u “Ludnici” da je igrao u Hrvatskoj – potvrdio je i Gajba.

– Ovens, Rudolf, Bikila, Zatopek, Nurmi, Rivelino, Bjedov, Cerar, posljednji Stipančić, Beamon, Pavličić, Stekić, Ćosić, Moses, Korčnoj, Beara, Stanković, Crnković, Dinamo 1967., Wölfl, Juantorena, Nehemiah, Kratochvilova, Koch, Lilak, Comaneci, Borg, Bobek – nabrajao sam bez reda i smisla kad je Žnora počeo suludo mahati.

– Ne spominji mi ga! – Pomislio sam, zbog Borga. – Iz Beograda on nama poručuje da “navijam za Hrvatsku, za koga, bre, drugog”. Pa kaj radiš tamo, a. Nabijem ja takve... – pocrvenio je zbog Bobeka.

– Koji ti je. Bobek je nogometni genij. Prije više od 60 godina otišao je u Beograd igrati nogomet, al’ je ostao Hrvat. Uz to, to je bila misija, morali smo kultivirati istok – bio sam ozbiljan.

– Žnora, kaj nije teže u Beogradu navijati za Hrvatsku nego u Hrvatskoj – pogledao ga je Gajba.

– Nema on kaj navijati za Hrvatsku. Otišao si, igrao za partizane i sad kusaj i šuti – odlučno.

– Gajba, za Hrvatsku je bilo gdje da si najteže navijati. Samo Bobek je bio od onih koji su stvarali povijest i sada se je ima pravo sjećati. Njega se ne pamti po tome da je on nekome ili netko njemu maznuo žensku. Pamti ga se po igri – hladio sam.

– Da je za kaj vratio bi se 1990. Gdje je bio tada, ha! – s gađenjem je Žnora držao sat povijesti.

Pogledao sam ga i pomislio glasno: – Čuj, Žnora, ti i Bobek imate jednu veliku zajedničku stvar; i tebi i njemu Tuđman je bio najbolji predsjednik.