Ne bojmo se!

Ta, nije li inflacija naša stara znanica, zašto nas plaše njome? Kao i siromaštvo: iz njega se iščahurila većina nas. Preživjeli smo inflaciju kad se za "mrtvaca" (novčanicu od 500 dinara s likom  druga Tita) nije mogla kupiti ni kutija šibica, a siromaštvo preživljava sve naše pokušaje da ga dotučemo i dosadno se vuče za nama kao prebijena mačka.

I sad bismo se trebali usrati od straha kad nam nekakav analitičarčić iz staklenika peben-zbaben ili reset-ejzen banke priprijeti inflacijicom od osam posto! Ili strašno zabrinuti što su iz košarice koju po televizijskim studijima nosaju sindikalci izmučenih lica nestale tri banane i dva kivija!

Prvu bananu vidio sam u trećem razredu osnovne škole. Bila je posve crna, a skladištar bjelovarskog poduzeća "Poljoproizvod" koji mi ju je velikodušno darovao, bio je razočaran kad je vidio moje lice s prvim zalogajam u ustima. A kivi je za mene i moju generaciju dugo bio samo egzotična ptica. Uostalom, od njega mi uvijek utrnu zubi i ako zbog inflacije ostanem bez te delicije, hvala joj!

Bez čega god moj naraštaj i ja, naravno, i mnogi naraštaji stariji i mlađi od moga, ostanemo zbog inflacije, bez toga ćemo preživjeti. Ako nam ne bude dostupna skupa zašećerena vodica iz dućana, opet ćemo nabaviti japansku gljivu, skuhati čaj od lipe iz susjedne ulice i u staklenci od pet litara proizvoditi ukusno i zdravo piće. Ako ne budemo imali za pivo, potražit ću recept svog firmanog kuma (bivšeg) trapista i sam ga napraviti, kao što ga je on pedesetih godina proizvodio za sebe i prijatelje.

A tu je i otpad. Samo neupućeni misle da se otpadom bave (po njemu čeprkaju) polugladni očajnici. Ima dakako i takvih, no ja vam kao netko tko je odrastao pokraj "Sirovine", poduzeća za otkup otpadaka, jamčim da je otpad jedan od najunosnijih poslova. Osobito danas kad je pola onog što se proizvodi odmah otpad, a pola vrlo skoro. Kad bismo se ozbiljno pozabavili samo otpadom, inflacija bi pala za dva-tri posto!

A gdje je sve drugo! Već smo proizveli više od milijun tona žitarica, džepovi su nam puni deviza zarađenih od turista, na naplatnim kućicama novac curkom curi... i k tome imamo milijun i dvjesto tisuća hektara neobrađene (obradive) zemlje. Da s tim neobrađenim površinama ne učinima ništa drugo, nego da oko njih postavimo milijun i dvjesto tisuća košnica pčela, pola bi svijeta jelo naš med i inflacija bi bila NULA posto!

Mi možemo i mi ćemo preživjeti, ali je pitanje mogu li i hoće li preživjeti oni koji nas najviše plaše - naše vladajuće novčarske, gospodarske i političke elite. Boje se za svoje položaje i privilegije, pa misle da svi zbog toga trebamo bojati. Ali ne bojmo se: mi možemo bez mnogo čega, pa i bez njih! Uostalom, lako ih možemo proizvesti u kućnoj radinosti.