Početkom devedesetih novopečeni su hrvatski poduzetnici mislili da s poduzećem ako imaju više od 50 posto mogu raditi što hoće, uime poduzetničke slobode. Pod vodstvom Vladimira Gredelja i suci su neko vrijeme djelovali kao da im svatko tko išta kritički kaže o sudstvu izravno napada neovisnost.
Valja reći i da su novinski urednici, posebno oni u nekim ozloglašenim tiskovinama, uime slobode govora mislili da mogu objaviti kakvu god poluistinu. Svi su oni i najmanju kritiku proglašavali vraćanjem u socijalizam, gušenjem slobode, gotovo udarom na sam temelj demokracije i ustavnoga poretka. U međuvremenu čak su i hrvatski tvorničari shvatili da prihod ne smiju izvući iz tvrtke i ugasiti je, ostavljajući vjerovnike na cjedilu.
No, na kraju ovog procesa ovih se dana na Ustav, demokraciju i Europu na sav glas pozivaju odvjetnici. Žele srušiti prijedlog ministrice Ane Lovrin da ubuduće u donošenju njihove tarife sudjeluje i Hrvatski sabor, pa vodstvo Hrvatske odvjetničke komore nije prezalo ni od nelijepih riječi. Tako je predsjednik Komore Leo Andreis rekao da je ideja da Sabor potvrđuje tarifu suluda. U dijelu javnosti taj je odvjetnički poziv naišao na razumijevanje, kao da je zaista riječ o udaru države na taj desetljetni bastion slobode u Hrvata. A zapravo je riječ isključivo o novcu.
Jer, odvjetnici su još prije tri i pol godine cijenu svoga rada digli jako visoko, toliko da u stvarnosti mnogim Hrvatima priječe pristup sudu. Odvjetnicima je tako gotovo četiri godine uspijevalo oduprijeti se svim napadima, iskorišteni su očito svi kanali utjecaja na vladu Ive Sanadera. Odolijevalo se i uz pomoć starog recepta kad se hoćeš izvući, osnuj radnu grupu, pa je problem tavorio pred Gospodarsko-socijalnim vijećem.
U međuvremenu mnogi su se suočili s golemim računima odvjetnika, pa i sindikati koji redovito angažiraju odvjetnike da zastupaju radnike na sudu. Jer, 500 kuna cijena je svakog ročišta u sudskom postupku koji se vodi oko nevelike svote između 15 i 20 tisuća kuna! Kako vrijednost spora raste, raste i cijena odvjetničkog rada, da bi dosegnula nevjerojatnih 100 tisuća kuna po jednom ročištu!
Zato je ovdje zapravo riječ o udaru odvjetnika na mogućnost pristupa sudu hrvatskim građanima. Tu ni zakon o besplatnoj pomoći neće pomoći, jer će pomoći zaista najsiromašnijima. Velika većina nema pravo na pomoć, ali ne može ni platiti ovakvu cijenu odvjetnika. Vrijeme je, uostalom, da i hrvatski odvjetnici doznaju da u mnogim razvijenim demokratskim zemljama odvjetnici ne donose tarifu samostalno. Da su na vrijeme sami utjecali na svoj veliki apetit, možda im sad ne bi trebalo ulaziti u svađu s ministricom Lovrin. Koja baš s ovim potezom zaslužuje odobravanje.