Ne igrajte se hranom

Kaspanaze Simma (56), otac petero djece, ima devet krava, dvije svinje, konja, povrtnjak i voćnjak. Taj negdašnji zastupnik Zelenih u zemaljskome parlamentu austrijskoga Vorarlberga i sljedbenik katoličkoga teologa pok. Ivana Illicha živi u alpskome selu Andelsbuchu i bavi se održivom organskom poljoprivredom. Upoznao sam ga na lanjskim Duhovskim razgovorima o temi “Okus Europe” u dvorcu Seggau, kojima je Večernji list, s ostalim Styrijinim izdanjima, bio medijski pokrovitelj.

Nakon što podmiri troškove, supruzi Luciji i njemu ostane mjesečno po dvostruki iznos austrijske prosječne plaće. Zaradili bi i više da povećaju stado, ali kosilo bi se to s njihovim načelom života u skladu s prirodom.

– Sa svakim govedom, sa svakim stablom treba izgraditi osobni odnos. Bez toga nema organske proizvodnje – kaže Kaspanaze. No, unatoč poticajima za brdske krajeve, odnosno “područja s otežanim uvjetima”, mala farma ne bi im bila dostatna za tako pristojan život. Stoga im je fond za seoski razvoj pomogao proširiti posao agroturizmom.

Farma obitelji Simma očit je dokaz da Zajednička poljoprivredna politika (CAP) Europske unije koristi i malim proizvođačima. Revizijom CAP-a 2003. godine dobrim je dijelom raskinuta veza između proizvedene količine i visine poticaja; na nju sada, uz veličinu farme, znatno utječu ulaganja u zaštitu i unapređenje okoliša te u dobrobit životinja.

U europskome proračunu CAP danas sudjeluje sa 45 posto ili oko 50 milijarda eura godišnje. Na izravne novčane uplate poljoprivrednim proizvođačima odlazi oko 35 posto proračuna, a 10 posto izdvaja se za seoski razvoj. Cilj nije samo pružiti građanima zdravu i relativno jeftinu hranu te održati europske poljoprivredne proizvode konkurentnima na domaćemu i na svjetskome tržištu nego i zadržati stanovništvo u seoskim područjima te mu omogućiti da nastavi tradicijski način života.

Iako se liberalizmu sklone članice, poput Ujedinjenoga Kraljevstva, načelno protive tolikim izdvajanjima za poljoprivredu, koja najjače zagovaraju Francuzi, upravo su Britanci najžešće graknuli kada je Europska komisija bila predložila da se poticaji najviše smanje najvećim farmama. Pa tako razmjerno najveću korist iz CAP-a i dalje izvlači najveći britanski veleposjednik, kraljevska obitelj. No, i neograničenome je slobodnome tržištu najvjerniji Washington čak i u vrijeme Bushove uprave svojim proizvođačima kukuruza plaćao visoke poticaje.

Toliko je puta rečeno da i vrapci već pjevaju da su upravo do pred koju godinu najeuroskeptičniji poljski poljoprivrednici danas najveći zagovornici EU; zarada im se ulaskom u Uniju višestruko povećala. Ni oni, međutim, kao ni Kaspanaze, ne bi opstali samo od poticaja, a da ne proizvode ono što tržište traži. Usmjeravanje na tržište, odnosno pretvaranje poljoprivrednika u poduzetnike, bio je jedan od glavnih ciljeva preobrazbe CAP-a u 2003.; do tada ih se, naime, bilo poticalo da proizvode sve više i više pa su na zalihama završavala poslovična brda maslaca, a na poticaje se trošilo čak 70 posto europskoga proračuna. Notoran je primjer da se novcem europskih poreznih obveznika poticala proizvodnja duhana, koji bi se potom po zajamčenoj cijeni otkupljivao i uništavao!

Nova revizija CAP-a slijedi 2013. godine. Tada bi na red moglo doći ukidanje izvoznih poticaja te novo smanjenje, za koji postotak, izravnih novčanih uplata, dok bi se za jednak postotak pojačao fond za seoski razvoj.

Nikome u EU ne pada, međutim, na pamet, kao ovih dana hrvatskoj Vladi, smanjiti odjednom poticaje čak 40 posto. Niti išta u CAP-u promijeniti, a da se poljoprivrednicima prvo ne pomogne prilagoditi se tim promjenama. Sigurna opskrba hranom prevažna je da bi se upuštalo u takve pokuse.