Ne naslanjati se na plot!

Neki misle da se ne treba držati zakona kao pijan plota, ali mi mislimo da treba, reče premijerka Kosor i ostade živa. To da se Vlada već dugo ponaša kao pijana nije novost: već dulje vrijeme tetura, ne sjeća se što je radila jučer, priviđaju joj se neprijatelji posvuda, svadljivo traži da drugi rade njezin posao i baš nikada nizašto nije kriva. Ali ako se još i nasloni na plot, dogodit će se jedino što je logično – past će. Naime, plot je vrlo klimav, zakoni koji se već godinama donose traljavi su i puni rupa i nije baš pametno inzistirati na naslanjanju na njega. Jer o kojem to zakonu ili zakonima premijerka govori? Onome po kojem je ona postala premijerka bez izbora, na primjer? Je li u pitanju bilo neko nasljedno pravo ili se nije baš željelo inzistirati na sitnicama?

Sedam godina HDZ-ova vlast nije našla vremena da raščisti žito od kukolja: oglušila se na pozive međunarodne zajednice da sredi biračke popise i stane na kraj manipuliranju glasovima, hapsila građane zbog sumnje da su na internetu objavili popise branitelja nakon što je dopustila da popis nabuja preko svake mjere i time učinila medvjeđu uslugu braniteljima i štetu proračunu. Vlast je ta koje je stvarala i izglasavala zakone po svojoj mjeri i potrebama, pozivala se na njih i ignorirala ih kako joj je i kada trebalo. Nikada toliko pravnika u vrhu države – od premijerke i predsjednika preko Šeksa do nesretnog Mlakara koji brani neobranjivo – i nikada većeg kaosa u tumačenju prava i zakona. Nije se našlo vremena za sređivanje toliko važnih stvari u državi, uključujući i šuplju legislativu koja iz dana u dan pada u praksi, a našlo se i vremena i ljudi koji će češljati 800 tisuća potpisa tražeći falsifikate kako bi dokazala – što? Da neće raspisati referendum?

O tome će i tako odlučiti Sabor, a čak i bistriji HDZ-ovci vide koliko bi bilo samoubilački suprotstaviti se volji građana, bilo njih 450 ili 750 tisuća? Da će ga raspisati unatoč propustima koje je i pravni ekspert Boris Smerdel, koji bi po definiciji trebao tražiti dlaku u jajetu, proglasio minornima i nebitnima? Čemu onda ova blamaža i zazivanje grčkog scenarija na hrvatskim ulicama?

Zar Vlada doista vjeruje da će dva i pol milijuna ljudi izaći na referendum i glasati protiv nje? To se i najvećim optimistima čini nemoguće, ali nastavi li vlast s provokacijama, moglo bi se dogoditi i to da građani izađu samo da bi joj pokazali da mogu dati otkaz vladi kojom nisu zadovoljni. Jer, iako bi uspjeh referenduma značio, usko gledajući, samo očitovanje o Zakonu o radu, zapravo bi pokazao da su građani spremni otkazati vladi kojom nisu zadovoljni i nakon toga bi zaista samo krajnje bezobrazna vlast mislila da može ostati do kraja mandata.

Činjenica je da je vlada, ali i politika općenito, od početka podcijenila referendum. Smušeni i nekoordinirani sindikati nisu se činili posebno opasnima, tolike su im akcije propale pa ne bi bilo čudno da je propala još jedna. Ni sindikati nisu u početku mislili da će to biti neki veliki uspjeh, vidjelo se da nisu dovoljno potkovani ni iskusni u organiziranju referenduma. No i jedni i drugi podcijenili su narod koji je odlučio da mu konačno jedna akcija uspije i time zatekao vlast potpuno nespremnu. I umjesto da ljetnu pauzu iskoristi da se zbroji, vlada se očito posve oduzela. Način na koji vlada zadnjih tjedana – od rebalansa proračuna do omalovažavanja referenduma – vrijeđa zdrav razum građana pokazuje da je još uvijek posve nesvjesna stvarne težine njihova nezadovoljstva i svoje glavne uloge u njemu.

Koliko se god ona zavaravala da još uvijek može manipulirati narodom i da je najvažnije pritisnuti medije da ne objavljuju ankete po kojima već 75 posto građana misli da ih ova vlast vodi u ponor, referendum je, čak i ovako traljavo proveden, samo još jednom pokazao istinu: niti ovaj narod vjeruje vladi niti ova vlada vjeruje narodu. Dakle, vrijeme je da se raziđu. Ako je moguće u miru, ako ne – ima i drugih načina.