Ne stvarajte! Palite!

Knjige su odvijek imale i sekundarne funkcije. Npr. služile su za zamatanje cigareta, za podmetanje pod stolove koji se klimaju, kao hladno oružje (za lupanje po glavi) ili za potpalu. Nakon revolucija, kad bi se potlačene mase domogle knjižnica poraženih bogataških klasa, služile su i za potpalu i kao ogrjev. No, tu su funkciju zauvijek ozloglasili nacistički revolucionari masovnim spaljivanjem nepoćudnih knjiga (a učinile su je nepraktičnom i novine koje mnogo bolje gore), pa se danas s nelagadom pale i stranice istrgnute iz starog telefonskog imenika.

I kad je već pomalo zaboravljeni književnik Pero K. - o kome sam kad je počinjao, prije 35 godina, pisao sa simpatijama - došao na ideju da javno spali neprodanu nakladu svoje stare, četvrti put tiskane i tržišno uspješne knjige (u tri je tjedna samo u jednoj knjižari prodana u 575 primjeraka), mediji su jednostavno pošandrcali.

Javno spaljuje knjige, a nije nacist, nego je, naprotiv, nekad bio komunist! I miljenik Stipe Šuvara, s kojim je sastavljao “Bijelu knjigu” (zašto nju nikad nije javno spalio!), znameniti herbarij otrovnog antisocijalističkog bilja u kojem sam i sâm bio sprešan. Zašto to radi, kakva ga je nevolja natjerala na taj strašni autodafe!?

Medijski su bubnjevi zabubnjali kao da smo u Africi. Najava spaljivanja vlastitih knjiga danima je hranila naš nezasitni publikum. Pa neće ih valjda uistinu zapaliti? - pitali su se u sebi oni najnaivniji.

U zanosu izazvanom pozivom na sudjelovanje u javnoj destrukciji, nitko se nije sjetio postaviti pitanje koje bi postavilo svako dijete: zašto se striček Pero K. igra vatrom? I nikome nije palo na pamet da u Martićevu ulicu, gdje se spaljivanje pred nosom fra Grge Martića imalo dogoditi, pozove dežurnog vatrogasca, makar i onog iz najbližeg kazališta, da potencijalnog izazivača požara preventivno izolira na mjestu bez knjiga i šibica.

Hvala, ne morate me upozoravati. Dakako da znam da je tu riječ o reklamnome triku. Čovjek je htio svratiti pozornost na sebe i svoju knjigu, i nešto zaraditi. To je očito, ali ono što, ipak, nije očito jest pitanje zašto taj očiti trik nije odmah razobličen i bačen tamo gdje je takvim trikovima mjesto, na dno stranice, u jednostupčanu vijest od 4 retka?

Ta enigma ima najmanje dvije odgonetke. Prva je osoba potencijalnog palitelja, a druga je privlačna moć destrukcije, čak i onda kad je glumljena.

U nas u pravilu veliku javnu pozornost dobivaju ljudi koji su pripadali jugoslavenskoj političkoj nomenklaturi, pa makar bili i tako razbarušeni kao Pero K. Možete li zamisliti kakav bi publicitet izazvao Pajo Kanižaj kad bi najavio da će na Trgu maršala Tita spaljivati svoje neprodane, a uspješne knjige? Ili bi bio prešućen ili ismijavanju ne bi bilo kraja.

I drugo, u našoj javnosti izvrsno prolaze sve vrste nekulture, a u pravilu se zanemaruju stvaralački događaji. Primjerice, u petak, 8. svibnja, samo dva dana prije najavljene lomače, u Kulturnom centru na Peščenici u Zagrebu, bio sam na koncertu “Glazbeno putovanje Europom”. Nastupile su dvije izvrsne pjevačice: sopranistica Ljerka Vladović i mezzosopranistica Nina Čangalović. Treba li reći da o tom kocertu nigdje niste mogli pročitati ni 4 retka? Da su gospođe nekad bile u CK i spalile glasovir (na kojem je svirala Maja Maričić), e, to bi već bio slastan medijski zalogaj!