'Nebeski biciklisti' Irene Lukšić: Blagom ironijom o prošlosti

Vrlo plodna i svestrana književnica, prevoditeljica i urednica Irena Lukšić, čija se biblioteka “Na tragu klasika” upravo okitila Kiklopom, objavila je novi roman “Nebeski biciklisti” (Disput, 2008, ur. Josip Pandurović) emotivno se prisjećajući šezdesetih godina prošlog stoljeća koje su tadašnjoj mladeži obilježili Beatlesi i Plavi vjesnik, Crveni koralji i Grupa 220...

Sjećanje na minulo vrijeme, na neku drugu državu i neko drugo društveno uređenje u nje nije, čini se, traumatično, nego oslikano i dobrim i lošim stranama države koja se više od svih drugih socijalističkih zemalja otvarala zapadnim utjecajima, ali i gradila neke svoje specifičnosti koje se danas čine nevjerojatima i smiješnima.

Iz rakursa jedne male zajednice, autoričine Duge Rese, u kojoj svi sve znaju jedni o drugima, ona blago ironizirajući priča o svakodnevnim stvarima bez kojih druga polovica dvadesetog stoljeća na ovim našim prostorima ne bi bila što je bila. Podsjeća nas na redove u dućanima, na natjecanja u pjevanju, plesnjake i popularna kupališta uz rijeku, tj. nekadašnja središta svega onoga što su danas modne revije i mjesta za tzv. celebrity društvo.

Rokerica Irena, koju je odgojila glazba Radio Luxemburga, kako sama kaže, na mnogo mjesta u knjizi pokazuje poznavanje tadašnjeg glazbenog ukusa, ali i moralnu iščašenost partijskoga kadra koji bez ustezanja lansira pjesmice u radničke novine u kojima se veličaju rad i traktori.

Oni na papiru strasno oru njivu da “novi život niče i ide van” uz parolu “Živio komunizam i naš zlatni san!”, dok pisac pjesme istodobno vozi Fiat 1300, za ono vrijeme natprosječno luksuzan automobil. Roman I. Lukšić mnoge će pedesetogodišnjake i one starije podsjestiti na mladost, na san o društvu jednakih mogućnosti, koji se u kratko vrijeme pretvorio u svoju suprotnost. “Nebeski biciklisti” mnogo su više od nostalgične reminiscencije na prošlo vrijeme.