Kad vam netko tumačeći vaš život i život oko vas non-stop spominje povijest to znači da vam sadašnjost nije sjajna, a i da budućnost nije baš blistava. U posljednjih petnaestak godina naslušali smo se bajki kako datiramo iz stoljeća sedmog, da smo počeli pisati prije mnogih drugih, da smo bili Europa prije Europe, a sve to jer se nije imalo baš puno toga lijepoga govoriti o danima koje smo upravo proživljavali.
Pa što je, uostalom, važno jesmo li od stoljeća 7. ili 17., jesmo li nekada bili predziđe Europe i kome to može olakšati život ako smo danas (u društvenim i kulturnim razmjerima) po mnogim stvarima definitivno negdje u zaleđu. Slična se stvar događa kada se govori o stanju u našem turizmu, a takve teme ovih dana prevladavaju u domaćem programu, u rasponu od “Boja turizma” do “Maloga mista”. Gdje god se našla crkvica starija od dvije ili tri stotine godina, ekipa “Maloga mista” posadi nekog povjesničara koji govori o bogatoj povijesti i kulturnoj baštini, iako je potpuno jasno da bi već nakon desetak minuta razgledavanja zvonika, zida ili kamenog tunela pravi turist na tom mjestu već počeo umirati od dosade, kao što očito dokoličare stanovnici tih mjesta (posebno onih iz unutrašnjosti) koji će pokoljenjima pričati kako je ekipa HTV-a jednom bila tu u njihovu dvorištu.
S morskim mjestašcima stvari stoje nešto bolje, barem preko ljeta, ali iako nam turistička ponuda ne pruža puno više osim krasne prirode, po reportažama osrednjih novinara zaključit ćete da je stanje još gore nego što uistinu jest. Prošloga tjedna “Boje turizma” bile su posvećene Krku, a u prilozima o pojedinim mjestima mogli smo doznati uglavnom samo to iz koje godine datira koji grad, kada je izgrađena koja crkva, kada su se franjevci gdje naselili, vidjeti dva lokalna plesa... kao da su kultura i povijest prvi na mjestu prioriteta turista na godišnjem odmoru. Ma koga takvi novinari farbaju?
Jesu li to obični snobovi, elitisti ili naprosto ljudi koji ne znaju svoj posao? I onda neka se o poštenju Gorana Milića priča što hoće, ali stavite toga čovjeka na običnu rivu da porazgovara s tri slučajna prolaznika i dobit ćete više ozračja nekog mjesta nego da ekipe “Maloga mista” ili “Boja turizma” borave i snimaju u njemu sedam dana. Jer od njih dobivamo samo dosadna povijesna predavanja ili nemušte afektivne pokušaje da se od muha rade slonovi, tj. da se stvari prikazuju važnijima i uzbudljivijima nego što jesu. Evo primjera koji možda više govori o samoj novinarki. U Pirovcu, Barbara Štrbac ima preko puta sebe sugovornicu.
Pokazujući na kravatu oko njezina vrata, pita je: “Što je ovo?”. “Kravata”, kaže, ne biste vjerovali, gošća. Njezina se obitelj bavi proizvodnjom kravata s pirovačkim motivima. “Kako ste došli na ideju proizvoditi kravate s motivima Pirovca?”, nastavlja nadahnuta voditeljica, a vi biste se već okladili na svu svoju imovinu da će sljedeće pitanje glasiti: “Razmišljate li možda i o motivima drugih gradova?” I ono, naravno, bude postavljeno. U istoj emisiji vidjeli smo i lokalnoga slikara koji zdušno priča da je sav svoj umjetnički život posvetio Pirovcu i još bi mu povjerovali da nije jednoga detalja. Na majici mu piše: Hamburg! Možda je to samo slučajnost, ali primjer je koji dobro simbolizira da ekipi “Maloga mista” nije lako svakodnevno se prenemagati i pokušavati proizvoditi glazure čije se napukline naziru sa svih strana.
Svojedobno sam čuo priču o tome kako se neka baba na Veliku Gospu u Sinju gurala među ostalim hodočasnicima hodajući oko križa samo da bi prva stigla na cilj i primila Božji blagoslov. Lako za ostale hodočasnike koji su je gledali kako se pregurava kao da je u banci, ali kako to činiti pred Bogom koji sve vidi, a u što ona vjerojatno vjeruje svim svojim srcem, jasno mu je da do posvećenja ne dolazi svojom žrtvom nego klasičnom ovozemaljskom prevarom!? Na to me podsjetio najnoviji slučaj Jelene Brajše optužene da je pronevjerila neke, ako se dobro sjećam, milijune.
Gledajući njezina odvjetnika Silvija Degena, koji je pred TV kamerama onako karakteristično, nimalo uglađeno odbacivao da sve te optužbe nemaju veze, pitao sam se zašto ljudi koji boravak na zemlji drže samo privremenim konačištem prema nečem vječnom, ljepšem i pravednijem rabe tako banalne svjetovne metode obrane. u010Cemu sve to kad Bog to, ako Brajša doista nije kriva, ionako vidi? Pa i ako bude nepravedno optužena, zar se tada ne može nadati samo još sjedalu na putu u beskonačnost. Ali, izgleda da se vjernici, kvazivjernici i nevjernici slažu u jednom: nebo može čekati.