Nedjeljni team-building

Trgovine nedjeljom moraju biti zatvorene za kupce, a za to vrijeme prodavači slobodno mogu boraviti u njima po cijeli dan!

Umjesto gnjavaže po placu i kuhanja ručka, mogu se do mile volje rekreirati preslažući police i čisteći ih kako bi u ponedjeljak zasjale za kupce. Ne trebaju se dosađivati čitajući s djecom lektiru kad im njihovi poslodavci omogućuju da se već u cik zore ušuljaju u njihove mega/super/hipermarkete i oribaju ih od vrha do dna.

Time svom plemenitom poslodavcu uštede plaćanje čistačice. To nije sve. Osim što ih poštede obiteljske rutine, domišljati poslodavci nedjeljni im team-building dodatno obogate dozom adrenalina. U atmosferi špijunskih trilera, pod okriljem noći, prodavači vlastite automobile skrivaju na stražnjim parkiralištima kako nitko od znatiželjnih kupaca, koji ionako spavaju snom pravednika, ne bi uočio da je unutra mrak tulum!

Boljitak je to koji im je donio novi Zakon o trgovini koji od Nove godine zabranjuje rad trgovina nedjeljom. Iznimke su tržnice, pekarnice, cvjećarnice, kiosci i benzinske stanice, a u turističkoj sezoni i šire.

Zakon se kuhao desetak godina. Predlagatelji su na kraju zadovoljno isticali da nisu rigidno pozatvarali sve kako je to željela Crkva, već su, eto, pronašli mudru sredinu. Nije im puno pomogao ni prethodni, propali pokušaj (Ustavni sud zabranu je srušio 2004.) – Zakon vrvi rupama.

Tako sada imamo dućančiće na benzinskim crpkama koji nam prodaju 50 posto skuplje pelene, mlijeko ili paštetu.

A bilo je upozorenja pri brušenju zakona: “Jesu li male trgovine na benzinskim postajama baš ono što svojim asortimanom podmiruje prijeke potrebe stanovništva?” ili “To bi moglo rezultirati bitnim širenjem asortimana”.

Na groblje ne možemo tek tako nedjeljom poslijepodne jer cvjetni aranžman i svijeću nemamo gdje kupiti nakon 14 sati. A netko je opominjao prije koju godinu: zašto u zemlji koja gaji običaje onemogućiti nedjeljom poslijepodne kupnju cvijeća?

Ima toga još. Ljudi iz malih mjesta koja imaju samo jednu trgovinu prisiljeni su potegnuti i po petnaestak, dvadeset kilometara zatreba li im nešto nepredviđeno u neradni dan, a mali obiteljski trgovački obrti desetkuju se baš usred recesijskih prijetnji.

Najnovije otkriće da trgovine ne smiju raditi, ali prodavači smiju, vrhunac je besmislenosti ovog zakona, ali i bezobrazne neosjetljivosti onih koji su za njega odgovorni. Jesu li ovakvo sito od zakona proizveli zbog puke nezainteresiranosti i neposobnosti? Ili je poanta da se priča dovede do teatra apsurda, pa da se zabrana ukine?

Jer, tako bi bili pred Crkvom čisti, s kapitalom sporazumni. No, ono najjednostavnije, da se ljudima njihov rad plati, očito nisu u stanju osigurati.

Prije bi se moglo dogoditi da spomenuti prodavači za nedjeljni team-building i sami nadoplate kotizaciju.