Nek’ spomenici stoje, ali nek’ ne lažu

U jednom od prošlih života, kao novinara ovoga lista, posao me odveo k Miroslavu Krleži, da ga zamolim da za moje novine dade neki svoj tekst. Rekao je da uzmemo što god želimo. Ali, mi bismo nešto neobjavljeno. Neobjavljeno? podigao je malo glas. Sve što sam napisao, sve je neobjavljeno, jer ovdje nitko ništa ne čita!

Od tog propalog posla s Krležom prošlo je više od 35 godina, štošta se u međuvremenu promijenilo, no jedno je ostalo kao što je bilo, a to je činjenica da se ovdje i dalje ništa ne čita.

A ako se čita, ne vidi se da se čita.

Premda je, primjerice, već bezbroj puta napisano i debelo argumentirano da se nikako ne može izjednačavati antifašizam demokratskih, pravnih zemalja s antifašizmom država s diktatorskim, bespravnim režimima, neprestance se javljaju ignoranti koji ne vide ama baš nikakvu razliku između antifašizma J. V. Staljina ili Josipa Broza i antifašizma Churchilla ili De Gaullea.

Svi spomenuti sudjelovali su u borbi protiv fašizma, ali dok su Churchill i De Gaulle antifašizam zasnivali na poštivanju slobodne volje svojih sugrađana, antifašisti Staljin i Broz vladali su kao diktatori i u obračunu s političkim neistomišljenicima prakticirali metode koje se u osnovi nisu razlikovale od fašističkih.

Pokazuje to, primjerice, Staljinov i Brozov odnos prema vlastitim građanima koji su se vratili iz njemačkih logora: pod sumnjom da su šurovali s Nijemcima, dio su njih ponovno strpali u logore (poslijeratna suđenja preživjelim logorašima iz Dachaua, tzv. dahauski procesi u Sloveniji). Ili pak odnos tih velikih antifašista prema Židovima, najvećim žrtvama fašizma. Staljinov im je SSSR bio maćeha, a naši su oslobodioci svoju ljubav prema njima iskazali tako da su im odmah zaposjeli stanove i drugu imovinu.

Ali, kažem, zaludu je to ponavljati u zemlji u kojoj najpovršnije slušaju oni koji bi za takve fakte morali imati poseban sluh. Na primjer, bivši predsjednik Mesić. Za njega su i dalje De Gaulle, Staljin i Broz isto. U povodu najave moguće tužbe protiv bivšeg partizana Boljkovca, rekao je da bi u Francuskoj, nasuprot hrvatskoj praksi, “svi skočili” kad bi netko pokušao rušiti spomenike pobjednicima.

Boljkovac, koliko je poznato, još nije spomenik, pa ga se ne može ni srušiti, no da se spomenici pobjednicima i te kako ruše, i to ne u Hrvatskoj, pokazuje primjer Rusije i zemalja bivšeg Istočnog lagera. Tamo su spomenici pobjedniku Staljinu, i ne samo njemu, više-manje svuda srušeni a da uglavnom nitko nije skočio (pa ni Mesić!). Brozov spomenik u Hrvatskoj još stoji, iako je onaj kojemu je podignut po zaslugama posve nalik svom velikom učitelju. Stoga je usporedba Staljina i Broza, dvojice krvavih tirana, s pobjednicima u Francuskoj neukusna i uvredljiva za Francusku.

Nisam za rušenja, ali jesam za uklanjanje lažnih atribucija. Neka spomenici stoje, ali neka nam barem ne lažu (kao što nam o anti/fašizmu laže onaj u Srbu), jer to je uvreda za Hrvatsku. Možda ipak tko čita.