Film “U zemlji krvi i meda”, redateljski debi američke zvijezde Angeline Jolie, o strahotama rata u Bosni i Hercegovini, već se desetak dana prikazuje u kinima širom Amerike. U New Yorku, gdje igra u dva kina, dvorane su poluprazne, ali vjerojatno rijetko koji film publika toliko glasno komentira i ostaje dugo sjediti nakon kraja, brišući suze prije izlaska. Angeline Jolie uložila je vlastiti novac, trud i ime u filmsku priču koja unatoč savršenim tehničkim pomagalima, sjajnim glumcima i zavidnoj produkciji nije potpuno razumljiva svim Amerikancima. Prosječne građane SAD-a ne interesiraju ili nisu upućeni u događanja u svijetu pa im je i tragedija naroda Srebrenice, Sarajeva i cijele BiH manje važna od njihovih svakodnevnih problema.
Amerika i njena službena politika probudila se i shvatila da se u srcu Europe dogodio genocid, silovanja i mučenja koja nisu viđena od Drugoga svjetskog rata tek kad su neustrašivi snimatelji i novinari slikom u njihove domove donijeli užase rata u BiH i kad se to moglo iskoristiti za vanjskopolitičku platformu predsjednika Clintona u borbi za drugi mandat u Bijeloj kući.
Film sam gledala nekoliko puta vodeći newyorške prijatelje. Njihove komentare trebalo bi poslati Angelini Jolie da joj posluže u pripremi novog filma koji najavljuje, a tema je rat u Afganistanu. Pohvalili su što je za potku filma izabrala ljubavnu priču između Srbina i Muslimanke.
Unatoč jasnom predstavljanju agresora i žrtve, odnosno srpske teritorijalne megalomanije i mržnje prema drugoj etničkoj i vjerskoj skupini te muslimanske nemoći i zatečenosti proganjanjem i ubijanjima u sredini gdje su, kako kaže i glavna lik Ajla, odgajani da su svi narodi jednaki i imaju ista prava, američkim gledateljima nedostaje informacija. Trebalo im je kroz bogatije dijaloge objasniti odakle mržnja jednog naroda prema drugom jer spominjanje samo Kosovske bitke i srpskog kvazijunaštva nije dovoljno za razumijevanje BiH, njene multikulturalnosti koja se promicala pod Titom, a nakon prvog pucnja 90-ih urušila se kao i Jugoslavija.
Premda i utjecajni New York Times, piše kako Angelina Jolie nije u filmu stala ni na čiju stranu, to nije u potpunosti točno jer svi gledatelji s kojima sam razgovarala tvrde da su dobro shvatili kako su Srbi “Bad guys”, a Muslimani žrtve. Slažem se s onima koji tvrde da je više od filma važnija činjenica da se temom rata u BiH bavi humanitarka Angelina Jolie jer je više od političara i novinara pokazala Americi što se događa u svijetu kad oni ne žele intervenirati, kad čekaju na spori UN, kad misle da se ne trebaju miješati ili da nemaju interesa u tom dijelu svijeta. Tome je u filmu dala naglasak i autorica šaljući poruku da u 21. stoljeću, kad se satelitima može snimiti svaki metar teritorija zahvaćenog ratom, nema opravdanja za diplomatsko nadmudrivanje i odgađanje zaustavljanja ubijanja nevinih.
Hrvatima u Americi preporučila bih da svakako pogledaju film i povedu što više svojih američkih prijatelja jer će tako oni lakše razumjeti i agresiju na Hrvatsku. Možda bi brojnost publike potaknula i nekog u Hollywoodu da se odluči snimiti film o Vukovaru.
Neka Jolie snimi i film o Vukovaru. Ne znam zašto si novinarka daje za pravo naređivati bilo kome da snimi film o bilo čemu. Odnosno, Angelina ili bilo tko drugi ima potpuno pravo sam birati tematiku svojih filmova. Uostalom, ne bi li bilo bolje napisati : Neka Hrvati snime film o Vukovaru. Možda i bi, ali ne znaju kakvu ulogu (žrtve ili udbinog špijuna) dati Siniši Glavaševiću a kakvu Tuđmanu.