Ukinimo Ustavni sud! Kad se male ruke slože, i to se može. Predstavnici svih parlamentarnih stranaka slažu se da je referendumsko pitanje o povećanju kriterija za ravnopravnu uporabu manjinskog jezika i pisma protuustavno pa se predlaže da Sabor ne raspiše referendum za koji je prikupljeno 650.000 potpisa. Ili, 3,8 milijuna, svejedno. Čini se da na referendumu o braku ništa nismo naučili. Opet se vraćamo na tumačenja Peđe Grbina premda je ovaj put premijer izdao naredbu Saboru – referendum ne smije proći!
I kako da zastupnici onda ne preuzmu ovlasti Ustavnog suda. Jest da u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu piše da Sabor može tražiti od Ustavnog suda da utvrdi je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom, ali to ne znači i da mora. Osobito kad su politički vođe, stranke i mediji suglasni o protuustavnosti. Čemu razvlačiti iritantni postupak i zašto riskirati poštovanjem propisane procedure!? Sabor će odlučiti da referenduma nema i točka!
To bi se moglo proširiti i na sudske postupke pa bi umjesto suca Rafaela Krešića Zdravku Mamiću sudili zastupnici Damir Kajin, Milorad Pupovac i Branko Vukšić. Tada nam se ne bi dogodilo da Mamić bude oslobođen, već bismo i prije suđenja znali da će biti osuđen uz pametna obrazloženja zašto nacionalističko vrijeđanje Željka Jovanovića treba kriminalizirati. Oni se ne bi opterećivali time što se Mamićeve “brutalne uvrede”, kako ih je ocijenio sudac Krešić, ne mogu podvesti pod odredbu o kažnjavanju poticanja na nasilje i mržnju.
Oni bi Mamića, poput mnogih nas, osudili i kad u zakonu ne bi našli pokriće. I to je ta pravna sigurnost koja nam treba.I ažurnost. Kajin je najviše tri sekunde razmišljao prije nego što je obrazloženje suca okvalificirao “stupidnim” te mu u Slobodnoj Dalmaciji poručio: “Bravo, suče! Pokazao si se, nema šta! Sramota jedna!”
Doduše, Kajin zna što govori jer teret tih riječi nosi još otkad je uzeo povlaštenu mirovinu, ali što je Branku Vukšiću trebalo da s kavanskom uvjerljivošću presudu nazove sramotnom, postavši i sam primjer niske razine naše građanske, nekmoli političke i pravne kulture. “Što nam vrijede svi zakoni kad ih suci ne poštuju i rade što ih je volja?” kaže Vukšić koji i bez čitanja zna da u zakonu piše da Mamića treba osuditi. Vukšić očito misli da zna više i od odvjetnice Vesne Alaburić, koja kao Jovanovićeva zastupnica u Novom listu ne spominje suca, već problem vidi u našem zakonu, dakle onome što je Vukšićev posao, jer ne predviđa kažnjavanje govora mržnje.
Očito je koliko je i Pupovac u pravu kad sucu zamjera da nema senzibiliteta za govor mržnje i da “takvih sudaca nema puno u svijetu”. Na sreću, ima ih! Zahvaljujući njima koji su u stanju razmišljati i kontra struje, u kojoj je, kad je o Mamiću riječ, i potpisnik ovih redaka, slobodni smo reći zastupnicima “laprdate gluposti” a da nam se zbog toga odmah ne sudi za rušenje vlasti.
Uzgred, Krešić je presudio baš kao i njegov nizozemski kolega Marcel van Oosten kad je simbola ekstremne desnice Geerta Wildersa oslobodio optužbe za širenje mržnje prema muslimanima iako je islam nazvao “fašističkom ideologijom terorista”. Njegov “neotesani” govor, presuđeno je, nije poziv na nasilje nad muslimanima. Nije samo Wilders to nazvao pobjedom slobode govora. S tim da su u Nizozemskoj postupak pokrenule udruge, a ne državni tužitelj. Uostalom, i naši Hrvati su u Parizu tužili Boba Dylana, a ne Francuska.
rijetko pronicav i korektan komentar Jurasića, koji me je iznenadio jer najčešće nije ni blizu ovakvoj razini. Očito se radi o različitim temama, gdje novinari najčešće upadaju u zamku vlastitoga ega, uzimajući pravo pisati i najčešće soliti pamet o svemu - svakome, ali kada su na svome stručnome terenu znadu biti ovakvi kao u ovoj kolumni. Čestitam.