Neka se nauže gluposti na odmoru!

Sabor odlazi na ljetnu stanku. Kao građanin i birač, preporučio bih našim narodnim zastupnicima da se dobro odmore. Dapače, neka se istutnje, izdivljaju, neka rade sve gluposti koje im padnu na pamet. A sve to zato da ne bi došli u napast da te gluposti rade najesen u Saboru.

Na proljetnom zasjedanju oni tom iskušenju nisu odoljeli, pa je budalaština bilo napretek. Najprije je opozicija došla obučena u nekakve satirične majice, a onda je pozicija uzvratila karikaturama. Dojam je bio mučan: nije ugodno gledati kako se sijedi i trbušasti zastupnici šepire u vickastim majicama, niti je užitak promatrati zastupnice kako na klupi s mukom pridržavajnu u uspravnom položaju bezveznu karikaturu.

Zašto se sve to dogodilo, nije teško pogoditi; razloga su dva. Prvo, zastupnici su podlegli sveopćoj estradizaciji našega društva, pa su računali: ako je u javnosti ionako sve šega i sprdačina, zašto da se i u Sabor ne unese malo veselja? Drugo, povjerovali su da na taj način prihvaćaju metode suvremenoga političkog marketinga i da će možda tim benavljenjem pridobiti mlađe glasače. Naravno, i jedno i drugo je potpuno krivo.

Jer, to nije uloga Sabora. Nije njegova zadaća da proizvodi doskočice koje će se sutradan prepričavati po kafićima, niti da u televizijskom prijenosu služi umjesto humorističke serije. U Saboru se – ako su slučajno zastupnici zaboravili – ne radi o tome tko će ispasti pametniji i tko koga ismijati, nego o tome kakvi će se zakoni donijeti i kako će to utjecati na život svih nas. Ne naziva se Sabor uzalud visokim domom: to mu ime dolazi otuda što se u njemu događaju velike stvari.

A običan čovjek valjda ne traži previše kad očekuje da zastupnici budu ozbiljni dok odlučuju o njegovoj sudbini. On bi rado vjerovao da se ta sudbina ne kroji u zajebanciji, kad već zna da odluke donose ljudi koji – zbog svojih plaća i mirovina – tu sudbinu neće s njim dijeliti. Zato se njemu saborske pošalice čine kao izravni i izazovni izraz zastupničke obijesti: dobro im je, zadovoljni su, te im samo fali još malo humora, pa da im sve bude potaman.

I kad bi sve to bilo doista zabavno, još hajde-de. Ali, taj je njihov humor strahovito loš. On se smjesta raspoznaje kao izraz uskoće vidika i suhoće emocija. Nema gorega prizora od političara koji se pokušava šaliti, dok je kolektivna stranačka šala ravna ekološkoj katastrofi. I, samo šteti političkim ciljevima onih koji takve šale zbijaju.

To, dakako, ne znači da u Saboru baš nikako ne može biti humora. Može ga biti i mora ga biti, i ne može da ga ne bude. Jer, zastupnici su često duhoviti, a da toga nisu ni svjesni. Najsmješnije svoje štosove ispaljuju onda kad su smrtno ozbiljni. Kad im nisu ni nakraj pameti ni majice ni karikature.