Postoji razlog zašto socijaldemokracija nije zaživjela u Bosni i Hercegovini. Domaći se političari mogu do besvijesti nabacivati pripadnošću desnici, ljevici odnosno centru jednoga ili drugoga opredjeljenja. No, opća politička povijest i iskustvo nedvojbeno ukazuju na to da za svaku od političkih opcija područje na kojem izrastaju mora ispuniti određene preduvjete.
Socijaldemokracija je, u svojim temeljnim vrijednostima, zaživjela isključivo u onim sredinama u kojima je riješeno nacionalno pitanje odnosno, najvećma, u jednonacionalnim državama. Nije to slučajno, jer stranke desnice obično rješevaju to pitanje, boreći se za tradicijske, vjerske i nacionalne vrijednosti.
Tek kada država stasa u normalnu sredinu i jasno odredi nacionalni status odnosno statuse i prava svih svojih građana, bez obezvrjeđivanja bilo koga od njih, onda dolazi vrijeme borbe za socijalnu pravdu. Najbolji primjer toga u našem okružju je Hrvatska i njezino političko zrenje nakon rata.
Premda je socijaldemokracija borba za prava maloga čovjeka, stranke u Bosni i Hercegovini koje djeluju pod tim okriljem (krinkom), napose sama SDP, uglavnom okupljaju ljude staroga komunističkog kova za koje je neodoljivo vezan pojam jugonostalgije, što nema sveze s europskom tradicijom socijaldemokracije. Čak ni hrvatski SDP, barem dijelom, nije do kraja izliječio te bolesti.
Bez obzira na blago iskrenje, pokušaje pojedinaca i osnivanje novih stranaka lijevoga centra, u Bosni i Hercegovini istinska socijaldemokracija nema budućnosti dok nacionalne stranke ne sazru u snagu koja će, pošteno i časno, riješiti nacionalna pitanja, napose Hrvata koji su u ovoj državi u najnezavidnijem položaju.
Sve dotad će jugonostalgičari trčati ljevici, a nacionalno osviješteni građani nacionalnim strankama.