Nema Trumanovih jaja

Jadranka Kosor tjera Hrvate da čuvaju ovce. To je najčešći zaključak najnovijeg premijerkinog plana novog zapošljavanja. Jer je među 811 zahtjeva stranaca za radne dozvole bilo i 70 novih, koji su, uz postojećih 80 dozvola, tražili posao stočara, ratara, pastira i samaraša iako je na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje evidentirano 75 tisuća nezaposlenih koji su osposobljeni za ove poslove.

I onda je još navela i primjer jednog gospodarstvenika koji joj se požalio jer nije mogao pronaći 150 ljudi koji bi bili zainteresirani da čuvaju ovce. Javilo mu se, kaže, samo 16, od kojih je na kraju ostalo samo šest. Sve ovo bilo je dovoljno za najnoviju sprdačinu na njezin račun. Ali priča s ovcama samo je ogledalo našeg društva. Bez obzira tko bio na vlasti, sve će njih zapljusnuti jedan te isti problem, a demagogija i jeftino politikantstvo nikome neće pomoći. Hrvatski problem je i naš mentalitet koji nas koči. Naš problem još uvijek su kod mnogih zastarjele radne navike. Koliko ljudi u Americi i EU rade po dva posla, mijenjaju karijere, ne srame se ničega poštenoga... A kod nas su sad navalili na premijerku jer je rekla da Hrvati mogu čuvati ovce, a nećemo uvoziti pastire! Pa zar nije sramota da još pastire moramo uvoziti? I zar je uopće sramotno, podcjenjivački raditi posao pastira?

Ili, evo još nekih svakodnevnih primjera za koje svi znamo. Uz svu sivu ekonomiju i toliki broj nezaposlenih, nema gotovo nikoga tko bi radio kad se traži netko za čuvanje djece, glačanje, pospremanje, čišćenje, kopanje... Pa što je to s nama? Mi Hrvati kao da stalno čekamo Trumanova jaja te da nam netko drugi uredi život, a kad to ne uspiju samo su oni krivi, a mi ništa. Kad smo već kod ulaska u EU, pita li se itko kakve su naše radne navike za europsko društvo i tržište? O tome gotovo nitko ne piše. Premalo se raspravlja o prekvalifikacijama, o novim karijerama u životu... Svi bi samo siguran posao od osam do četiri te nakon toga mozak na pašu! Istina, teško je očekivati i vjerovati da se netko može posve promijeniti nakon što 50 godina živi i radi na jedan način i sa svojim pogledima na svijet. Takve je ljude gotovo nemoguće naučiti konkurenciji. Trebamo napustiti mentalitet naslijeđen još iz socijalizma kada konkurentnost nije bila ključna kategorija.

Kada su tadašnji funkcionari posjećivali poduzeća, nisu bila temeljna pitanja kolika je dobit ili koliki je izvoz, nego je najčešće pitanje bilo koliko se još ljudi može zaposliti, bez obzira trebali oni ili ne. Vremena su se drastično promijenila i danas je konkurentnost postala primarna. Međutim, nisu samo stariji nezaposleni. I mladi teško dolaze do posla. Ali njihova je prednost što su tehnološki puno potkovaniji, a i trošak svoga školovanja moći će vratiti kroz rad. Koja je formula zapošljavanja mladog čovjeka? To su ambicioznost, kvalifikacija i inteligencija.

Stručnjaci kažu da su prva i zadnja kvaliteta više manje zadane genetski, a da se na kvalifikaciji može poraditi te pokušati preteći konkurenciju. Činjenica je da je jedini dobar radnik onaj koji je bolji od radnika tvoje konkurencije. Stoga će samo najstručniji mladi moći naći željeni posao. Zaključak je jednostavan: jedini odgovor na nezaposlenost jest podizanje kvalitete radne snage do takve razine da se poslodavcima isplati zaposliti svakog novog radnika.

No problem nezaposlenosti u Hrvatskoj nije samo pitanje općeg lošeg stanja u gospodarstvu. To je u prvom redu strukturalni problem. Primjerice, gospodarstvu se stalno gura i pokušava podmetnuti kriva struktura i profil nezaposlenih koje bi onda poduzetnici po dekretu morali zaposliti. Problem neće biti riješen isplatom poticaja poslodavcima koji takve ljude zaposle, jer i to netko mora platiti. Nije rješenje ni slanje u mirovinu. Stoga nam očito trebaju nove generacije sa novim, svježim idejama.