Nemamo intelektualne desnice, a ni intelektualne ljevice

Filozof Neven Sesardić svojom je knjigom “Iz desne perspektive”, argumentirano i teorijski uvjerljivo pokazao da u Hrvatskoj ne postoji tzv. desno mišljenje, i ne samo da ne postoji, nego je zapravo javno izopćeno i izgurano iz javnoga prostora. Biti desničar u Hrvatskoj već je dugo poruga, krivnja, a često i psovka. Već se dugo nitko ne usudi reći da je desničar. To je postala javna sramota. Hrvatska u tom pogledu ne slijedi ni današnju Europu, niti uvažava hrvatsku političku tradiciju. U Hrvatskoj su uvijek postojale i politička desnica i politička ljevica. Nominalno, stožernom desnom strankom slovi HDZ, a lijevom SDP. No, radi se samo o nazovi desnici i ljevici.

Hrvatska više nema ni značajnih intelektualaca koji bi bili priznati i uvažavani teoretičari i ideolozi ljevice ili desnice. Tu je potpuno iznevjerena hrvatska politička tradicija koja je postojala sve dok brutalnim ustaškim i komunističkim metodama nije bila presječena i zatrta. U monarhističkoj je Jugoslaviji hrvatska ljevica imala Miroslava Krležu, Augusta Cesarca, Ognjena Pricu, dr. Božidara Adžiju..., a hrvatska desnica Milana Šufflaya, dr. Ljubomira Marakovića, dr. Ivana Merza, dr. Dušana Žanka... Krleža je godinama bio crveni bure vjesnik koji je svojom intelektualnom snagom zavodio mlade naraštaje i opčinjavao ih lijevim idejama. Kakav je, pak, vrhunski intelektualac bio pravaš dr. pl. Šufflay, albanolog svjetskog glasa, najbolje je svjedočanstvo reakcija na njegovo ubojstvo. Kada su ga, metalnom šipkom, u središtu Zagreba 1931. zatukli režimski agenti, Ligi naroda ogorčene su proteste uputili svjetske intelektualne veličine, nobelovci Heinrich Mann i Albert Einstein.

U Hrvatskoj ne postoji netko tko je poznat i javno intelektualno uvažavan i utjecajan, a da jest desničar. Ne zato što mislećih ljudi takvih uvjerenja ne bi bilo, nego jer je kod nas još rezistentna stara politička monokultura koja je iz javnosti protjerala čak i pomisao na neko desnije mišljenje. Ljevičari su imali pedeset godina monopol na tumačenje i na pisanje o hrvatskoj realnosti, zapravo, na njezino krivotvorenje. Ni danas to stanje duha nije bitno promijenjeno. Biti označen kao desničar i sada je isto kao imati etiketu nazadnoga, zatucanoga i primitivnoga. Pred terorom “liberalno-lijevoga mišljenja” kulturni i obrazovani ljudi, a koji misle drukčije od jednoobraznog lijevoga mišljenja, sklanjaju se, skanjuju i uglavnom šute.

Prof. dr. Neven Sesardić nije se prepustio šutnji i tipično hrvatskome brundanju u mraku i ispaljivanju indignacija na mjesec. Kao i nekoć, kada se prvi javno suprotstavio tada moćnom Praxisu, odričući marksistima pravo na apsolutno tumačenje stvarnosti, tako se i danas buni protiv ideoloških ostataka toga nekadašnjeg jednoumlja.

Desničari su u Hrvatskoj doslovce pometeni nakon Drugog svjetskog rata. Dogodilo se i mentalno iščašenje pa je “desničarom” prvi proglašen ljevičar – Andrija Hebrang! Prema istoj su ideološkoj partijskoj shemi poslije takvu etiketu dobili Savka i Tripalo. Apsurd će poslije biti nastavljen pa će desničarom biti proglašen i partizan dr. Franjo Tuđman nakon što osnuje HDZ. Ta će stranka biti političkim baukom sve do danas. Kao takva, ta stranka slovi još i danas kada je politički bez boje, okusa i mirisa. Bez svoga ideologa i bez većeg broja utjecajnih stranačkih intelektualaca, HDZ je izgubila i nekadašnji desničarski naboj, odnosno nacionalni štih.

Slično je idejno i sa SDP-om. Ta stranka ima sličnu “mučninu identiteta”, kao da još ne zna je li komunistička ili socijaldemokratska. Dr. Stipe Šuvar bio je zadnji ideolog i vodeći partijski intelektualac. Dr. Mirjana Kasapović već je dugo vodeća hrvatska socijal-demokratska intelektualka. Ona zapravo jedina pokušava intelektualno i politički odrediti smjernice hrvatske ljevice. Istodobno, dr. Neven Sesardić nastoji desnome mišljenju vratiti pravo postojanja i opet ga, nakon niza desetljeća ljevičarskog monopola, legitimirati kao relevantno i ravnopravno mišljenje.