Nemate pravo odlučivati o djeci!

U dječjim parkovima razgovaralo se samo o jednoj temi, u kvartovskim dućanima također. U frizerskom salonu brižna je majka sa suzama u očima prepričavala svoje strahove. To je slika Malešnice ovih dana. Slika zagrebačke četvrti koja proživljava dramu dviju djevojčica zaraženih meningokoknom sepsom te još desetaka, možda i stotina djece koja su bila u kontaktu s njima. Unatoč svim ohrabrujućim porukama iz Zavoda za javno zdravstvo.

Valjda je to prokletstvo roditelja, ali nisam utješen. I ne mogu se pomiriti s tim da smo za opasnost doznali tek u ponedjeljak popodne! Iako je prvi slučaj potvrđen u petak (sumnjalo se još u četvrtak), a u drugi su liječnici bili gotovo sigurni u subotu. Iako kliconoša ni do jučer poslijepodne nije bio poznat i sve te dane mogao je pohoditi vrtić, odakle su i stizale poruke da je “sve u najboljem redu”! A čak je i jedan liječnik rekao da svoje dijete do kraja tjedna ne bi slao u vrtić.

Ne bih ni ja, gospodine. Ni u petak ni u ponedjeljak. Da sam znao. A nisam. Jer je netko drugi odlučio što je najbolje za moje dijete. I potom mirno odspavao svojih osam sati i vratio se na još jedan dan u uredu. Nama san nekako nije htio na oči. Potisnula ga je briga jer znamo kakvoj su opasnosti naša djeca (bila) izložena.

Nitko nije tražio zatvaranje vrtića, paniku ionako niste mogli izbjeći i zato su nas i Zavod i vrtić morali ranije obavijestiti! I prepustiti nama da odlučimo što da radimo sa svojom djecom. Ili želite preuzeti i svu našu brigu, suze, strah, ne daj Bože, i oplakivanje, kao što ste preuzeli odluku što je za njih najbolje?