Nemojte se praviti Englezi!

SUB. 6.9.
Bogatuni bez svoje zasluge
Poslije dramatičnih televizijskih i novinskih vijesti i priloga o poskupljenjima, inflaciji i o oko 700.000 ljudi koji žive u siromaštvu, uslijedili su podaci o rastrošnosti državnih dužnosnika i bajoslovnim plaćama menadžera u državnim i privatnim tvrtkama. Tako i treba. Jer, rastrošnost i bogatstvo nemaju smisla ako im u blizini nije neimaština, ako ih ta neimaština ne gleda sa zavišću i ako oni nju ne gledaju s bahatošću i prezirom. Veleposlanik u SAD-u  Jurica, direktori Dragičević, Vojković, Kobak... u Ini, Croatia osiguranju, HŽ-u..., Mudrinić, Luković, Prka... u T-comu, Privrednoj i Zagrebačkoj banci – od kojih su jedni plaćenici države, a drugi plaćenici stranih vlasnika koji se baš nimalo nisu oznojili prigrabivši hrvatska bogatstva, nisu nikakvi poslovni umovi koji pridonose hrvatskom gospodarstvu, zapošljavanju i boljitku stanovništva. Oni su ili izbor politike (Jurica, Vojković, Dragičević, Kobak...) ili poslušni izvršitelji nauma stranih profitera (Mudrinić, Luković, Prka...) koji rade na štetu hrvatskih interesa. Tako se zapravo domaći politički kadar i strani porobljivač ujedinjuju u golemom novcu koji uzimaju hrvatskim građanima.

NED. 7.9.
Dino u smrtonosnom ritmu
Relativno mlad, u 45. godini, umro je Dino Dvornik, utjelovljenje dijela generacije i estetike kojoj je život bio izazov smrti i obratno. Ako se dobro sjećam, Kundera u jednom romanu o ritmu rocka piše kao o ritmu smrti suprotstavljajući mu “ozbiljnu glazbu” koja svojom unutarnjom raznolikošću slavi život. U svom smrtonosnom ritmu Dino Dvornik bio je dosljedan. U seriji RTL-a “Dvornikovi” vidjeli smo kako funkcionira tročlana obitelj – otac, majka i kći – u kojoj se zapravo ne zna tko je otac, tko majka, a tko dijete, pa sve troje može biti u sve tri uloge. I u koju se uselio najvulgarniji jezik ulice. Taj nedostatak autoriteta, prirodnog rasporeda i prirodne hijerarhije prikazivan je kao poželjan i primjeran stil obiteljskoga života. No na vrata na koja iziđe autoritet uđe porok, pa će jedne novine na prvoj stranici objaviti golemi naslov “Smrt zbog droge”. Možda Dino Dvornik nije umro tako mlad samo zbog osobnog izbora jednoga životnoga stila nego i zato što se takvoj destrukciji u javnosti i promidžbi vladajućih liberalnih kriterija na sve strane ide naruku. I možda je upravo iz osjećaja krivnje prema tom čovjeku oproštaj s njim pretvoren u perverzno slavlje!

PON 8.9.
Strah od krcate Arene
“Ljubavlju ćemo pobijediti komunizam u Istri”, uzviknuo je Thompson na koncertu u Križevcima i najavio svoj dolazak u pulsku Arenu. Na to mu je prvi pulski esdepeovac i predsjednik Gradskog vijeća Denis Martinčić uzvratio da u Puli nastupiti neće dok je SDP na vlasti. Ali se Martinčić pri tome poslužio zloglasnom diskvalifikacijom iz najokrutnijih komunističkih režima te rekao da se Thompsonovom prijetnjom kako će “ubijati ljubavlju” trebaju “pozabaviti ljudi iz struke, dakle psihijatri, koji pomažu u takvim slučajevima”. Koliko se ta izjava uklapa u predodžbu o pitomoj, blagoj, plahoj i dobroćudnoj naravi Istrana, dakle i glasača koji su SDP i Martinčića doveli na vlast u Puli!? I zašto kraj takvih Istrana odlučna zabrana Thompsonova gostovanja u Areni, koja bi ionako na njegovu koncertu, ako je vjerovati Martinčiću, bila prazna, jer tko bi došao slušati pjevanje čovjeka koji je psihijatrijski slučaj? Bit će da je ipak obratno, te da se Martinčić boji krcate Arene, pa mu i jest potrebna tako ekstremno vrijeđanje Thompsona. Tako je drug Martinčić legitimni nasljednik svojih komunističkih prethodnika kojima je cijeli narod bio – psihijatrijski slučaj.

UTO 9.9.
Vođa u životu i smrti
Vođa Sjeverne Koreje Kim Jong-il mrtav je već pet godina, a u javnosti se pojavljuju njegovi dvojnici, glumci – tvrdi jedan japanski analitičar. Vojna hunta koja vlada zemljom još se nije odlučila za njegova nasljednika. Zašto je zapravo nevažno je li “dragi vođa” živ ili mrtav? Zato što u tamošnjoj politici nema ljudi, nema ličnosti, postoji samo sustav koji nadvladava sve ljudsko. U tom sustavu nestaje razlike između života i smrti, pa ako u toj zemlji od gladi godišnje umre milijun ljudi, zašto bi “dragi vođa” uopće morao biti živ!? Osim toga, “besmrtnost” je obilježje komunističkih diktatora. Josip Broz Tito umro je prije tridesetak godina, ali, na primjer, gotovo ga tjedno jedanput oživljava i glumi povjesničar Tvrtko Jakovina, a i Titovi se obožavatelji koji se u prigodama okupljaju u Komrovcu  ponašaju kao da je živ. I to pokazuje koliko duh totalitarnog zla nastoji biti jači od protoka vremena, od prirodnih zakona i od neumitne ljudske prolaznosti. Zašto je komunistima vjera bila tako mrska? Jer je “posvojila” pravo na vječnost koje su joj nastojali oteti.

SRI 10.9.
SDP i HDZ: dvostranačko jednoumlje
Zanimljiva minipolemika vođena je proteklih dana. Prvo je glavni urednik “Glasa Koncila” Ivan Miklenić u uvodniku pisao o  moralno-političkoj podobnosti,  o “činjenici da su uz tu staru stvorene i nove ideološko-političke paradigme i da mnoge skupine u suvremenom hrvatskom društvu i dalje funkcioniraju upravo po modelu ili kriteriju podobnosti”. Potom je u “Novom listu” objavljen tekst s reakcijama na Miklenićev uvodnik u kojem su se, kako piše novinar, “HDZ-ovac Andrija Hebrang i Marija Lugarić iz SDP-a složili da je uvodničar 'Glasa Koncila’ – nerelevantan”. Lugarićka ga napada premda ga nije ni čitala, a ističući da ga zanimaju samo stavovi Hrvatske biskupske konferencije, Hebrang bahato kaže kako “to što piše Miklenić uopće nije važno”. Odgovarajući im u današnjem “Glasu Koncila”, Miklenić se pita kakav je to odnos prema istini ako je važno samo to tko je izriče, i ako se krivotvori ono što nije ni čitano. Ovo nije prvi put da se u napadu na Crkvu ujedinjuju dvije lijeve stranke, SDP i HDZ, pa ipak i Mikleniću i Crkvi nedostaje hrabrosti da u Hrvastkoj prepoznaju neku vrstu lijevog jednoumlja, koje se od komunističkog razlikuje po tome što je – dvostranačko.

ČET 11.9.
Nemojte se praviti Englezi!
Teško je i nabrojiti koliko nam je europskih predsjednika, premijera i drugih dužnosnika proteklog tjedna odrezalo i na tanjurić nam stavilo komadić torte, to jest izrazilo potporu ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Ali dobili smo i jedno neobično priznanje bivšeg povjerenika EU za proširenje Gu00FCntera Verheugena, za čijeg je mandata u Uniju ušlo 12 država. Po njemu, Hrvatska nije primljena zbog čudnih sumnji da štiti i krije generala Gotovinu. “Hrvatska bi”, kaže Vergheugen, “već bila članica EU da nas jedna tajna služba jedne države EU nije sve izludjela tim pričama.” Nije li to služba iste zemlje koja je napravila scenarij za Ahmiće, zbog kojeg se i sudi mnogim hrvatskim generalima, koja je htjela spriječiti Oluju, i koja – unatoč tome – danas diktira postupcima hrvatskog državnoga vrha!? Znate li o službi koje je zemlje riječ? Ne znate!? Ma dajte – nemojte se praviti Englezi!

PET 12.9.
Slavonski i dalmatinski cement
Ostavimo po strani je li pošteno što se Mesić u jednom tjedniku izjašnjava o sedam mogućih kandidata za predsjednika države, neke izrazito favorizirajući, nekima nalazeći određene mane, a neke posve isključujući. Ali teško je ne primijetiti koliko sam Mesić ima ili nema ono što u drugima vidi ili ne vidi. Tako, recimo, za Hebranga kaže da i danas ratuje s “baukom komunizma”, ali ne kaže nije li to ratovanje prijeko potrebno sve dok su na vlasti Mesić i slični mu političari. Primorac ne bi mogao “homogenizirati hrvatsko biračko tijelo”, no manje od četvrtine toga biračkog tijela imao je Mesić u prvom krugu proteklih predsjedničkih izbora. Mimica “nema dovoljno strasti za politiku”, pa ne bi, kao Mesić, svoje medijske protivnike mogao zvati “seronjama”, “smećem” i “ustašoidima”. M. Tuđman je previše “ideološki orijentiran”, za razliku od Mesića koji se već osam godina svakodnevno obračunava s ideološkim protivnicima. Idealan mu je jedino kralj afera Nadan Vidošević koji “razumije gospodarsku situaciju” pa bi mogao nastaviti Mesićeva čuda u ekonomiji. A obojica u tome imaju zahvalna i istovjetna početna iskustva – jedan sa slavonskim, a drugi s dalmatinskim cementom.