Neokatekumenski put, koji je u Katoličkoj crkvi duže vrijeme bio pomalo suspektan, doživio je svoju definitivnu potvrdu. Naime, Papinsko vijeće za laike, nakon šestogodišnjega probnog razdoblja, prošlog je petka potvrdilo statute toga puta, priznajući “brojne plodove koje je Neokatekumenski put dao Crkvi u pogledu nove evangelizacije, posebice svojom katehezom i liturgijskom praksom”.
Poznato je da je Ivan Pavao II. ne samo simpatizirao nego, i usprkos otporu, podupirao Neokatekumenski put, koji su 1964. godine među siromašnim stanovništvom i udaljenim kršćanima u Madridu pokrenuli Kiko Arguello i Carmen Hernandez, tako da mu je na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla 2002. privremeno, na pet godina, potvrdio statut.
Neki su očekivali da će Benedikt XVI. biti restriktivniji prema toj zajednici koja je u Crkvu unijela s jedne strane znatnu živost a, s druge strane, stanoviti nemir u uhodani pastoral. Papa je, naime, još u siječnju 2006. rekao: Vaše apostolsko djelovanje treba izvirati iz srca Crkve. Ono se treba odvijati u posvemašnjem slaganju s njezinim odrednicama te u zajedništvu s mjesnim crkvama u kojima ćete djelovati, pri čemu će do izražaja doći bogatstvo karizmi koje je Gospodin probudio po začetnicima Neokatekumenskoga puta. Prema ovome su Papinome stavu neki zaključivali kako će on staviti u red neokatekumene.
U stanovitom bi se smislu moglo sada reći kako mu je to i uspjelo. Naime, mnogima je smetalo njihovo odjeljivanje od župskih zajednica, a osobito nije bila rado viđena njihova euharistija koju slave subotom vraćajući neke simboličke geste prema ranom kršćanstvu te dajući naglasak tzv. sakramentalnoj propedeutici, svojevrsnoj pripremnoj obuci. Premda su mnogi hvalili njihove kateheze, u praktičnome je pastoralu dolazilo do zategnutosti, a katkad i do otvorenih sukoba. Ipak, mnogi kršćani koji nisu prakticirali svoju vjeru upravo su u tim zajednicama doživjeli obraćenje i posve nov kršćanski identitet. Zbog toga su mnogi župnici i teolozi bili ne samo kritični nego i ljubomorni na takav oblik crkvenoga života, nazivajući ih katkad i “sektom”.
Sada je sve to ipak stavljeno u određene okvire. Osim što je Sveta Stolica zahtijevala od neokatekumena da i njima nedjelja bude glavni dan euharistijskoga slavlja, također ih je željela više povezati s mjesnim biskupima, inzistirajući na dijalogu i povezivanju sa župskim zajednicama. Procjenjuje se da danas Neokatekumenski put ima oko milijun ljudi koji se zajedno sa svojih 3000 svećenika okupljaju u približno 20.000 zajednica u 105 zemalja, u devetstotinjak biskupija i u oko 6000 župa.