Nepostojeći tuženik

Prigovor hrvatskim sudovima da su spori relativiziran je početkom razmatranja hrvatske tužbe protiv Srbije. Međunarodnom je sudu pravde u Haagu trebalo gotovo devet godina da krene s procesom Hrvatske protiv Srbije, s hrvatskom tužbom za genocid.

Dok se sudski proces završi, možda će Sudu proći još toliko vremena. A moguće je da će proces vrlo brzo i završiti. Da je Sud hrvatsku tužbu razmatrao prije devet godina, vijest o početku sudskog procesa sigurno bi imala i puno važnije mjesto u hijerarhiji novinskih vijesti. Nakon devet godina na tužbu gotovo da se zaboravilo, pa joj je i medijski tretman usputan i rutinski: ne može je se prešutjeti premda više i ne slovi za osobit “novinski štof”.

U devet se godina puno toga promijenilo na prostoru a kojeg je agresija na Hrvatsku krenula. Hrvatska je za genocid tužila jednu državu, a na Sudu se susreće s nekom trećom. Barem po imenu. Hrvatska je tužila tadašnju “skraćenu Jugoslaviju”, koja se potom preimenovala u Srbiju i Crnu Goru, a u Haagu joj proturječi Srbija! A ta Srbija na Sudu izjavljuje da se ne osjeća nasljednicom SRJ! Hrvatska, dakle, tuži nekoga koga nema.

Kao da za tvorni napad tužiš nekoga, a on, zbog sudske sporosti, u međuvremenu umre. Ili, kao da tužiš neku tvrtku, a u međuvremenu propadne, proglasi stečaj i promijeni ime. Krene li se od te analogije, odnosno od elementarne laičke logike, onda je sumnjičavost u krajnji ishod hrvatske tužbe – neizbježna.

Od hrvatske tužbe tužena je država promijenila svoj formalni identitet. I sigurno će se braniti da ona nije ta koju Hrvatska tuži, da je ona drugo no prvobitna tuženica. Njezina će tvrdnja sigurno imati zagovornika i podupiratelja. Današnja Srbija niječe državni, pravno-politički kontinuitet s nekadašnjom SR Jugoslavijom.

Da joj to odgovara, zagovarala bi ga i izvodila na sve načine. Ako si je prisvojila sve osvajače olimpijskih medalja iz nekadašnje SFRJ, držeći se njezinom sljednicom, onda bi se, da joj to odgovara, sigurno proglasila i sljednicom SRJ. No, kako joj to ne paše, vjerojatno će pred sudom braniti “pogrešnim identitetom”, tj. da je se tuži za nešto za što bi trebao odgovarati netko drugi, a ne ona.

Pa i unatoč tome što bi se DNK-analizom lako i brzo ustanovila nepobitna identičnost velikog dijela “genetskog materijala” negdašnje SFRJ i današnje Srbije.
Hrvatska tužba za genocid bit će osporavana ne samo srbijanskom obranom o tzv. pogrešci, odnosno zamijeni identiteta, nego će na nju vjerojatno utjecati i tzv. sudska praksa. Ako je, naime, već presuđeno da ni u Srebrenici nije bilo genocida, onda je malo vjerojatno da će biti presuđeno da ga je bilo i u Hrvatskoj. Ako ga nije bilo u razorenom i ubijenom Vukovaru i na pustari Ovčari, gdje jest? Ako Srebrenica nije paradigma genocida – što onda jest?!

 Slično je bilo i cijelom Bosnom i Hercegovinom. Plansko protjerivanje, konc-logori (Bučje, Knin, Glina, Stajićevo, Begejci) i masovne egzekucije (Ovčara) bili su i hrvatska ratna realnost. Osim toga, Hrvatska još uvijek nije zatvorila stranicu ratnih stradanja s rubrikom “nestali”. Moguće je da ih ima pokopanih i ispod srbijanskih ledina, u Srbiji, koja će se, nedvojbeno, u Haagu držati kao da s Hrvatskom nikada zaista i nije ratovala.

Odbaci li Međunarodni sud hrvatsku tužbu za genocid, onda neće ništa biti ni od ratne odštete. Hrvatska se može napiti vode. Srbijansko haaško priznanje da je bilo zločina, ali ne i genocida, moglo bi biti i jedina hrvatska zadovoljština. Puno toga upućuje da bi sve drugo bilo iznenađenje.
Bude li se dugo sudovalo u i, inače zaboravnoj Hrvatskoj, vrlo će se brzo i zaboraviti zašto se spor uopće vodi.