Ne(pravo)moćna Hrvatska

Sudsku sam klupu kao optuženik glancao samo jednom, još u doba Jugoslavije. Proglašen sam krivim, izrečena mi je kazna, a presuda je postala pravomoćnom prije nego što sam stigao napustiti sudnicu. Dakako da je i tada postojala mogućnost žalbe koja odgađa izvršenje, ali ne sjećam se da je itko igdje govorio o nepravomoćnim presudama. I osuđenici, i odvjetnici, i tužitelji, i suci, pa i novinski izvjestitelji iz sudnica, govorili su samo o presudama.

Ovakvima, onakvima, promašenima, strogima, blagima, drastičnima, simboličnima, svakakvima, ali uvijek o presudama. Spominjale su se i žalbe, ali nikad u kontekstu koji bi obesnaživao, pogotovo ne automatski, donesenu presudu. Presuda je bila presuda, bez obzira na to kakva joj bila dalja sudbina. Danas takvih, običnih presuda gotova da i nema, ali zato smo preplavljeni nepravomoćnim presudama.

Već se dugo spremam pisati o toj temi, a da je se prihvatim baš sada potakla me jedna bilješka i jedna tv najava. Žarko Modrić u internom glasilu Hrvatskog novinarskog društva, “Novinaru”, piše da je “nepravomoćnost presude nepotreban teret u članku, a pogotovo u naslovu”, što je naravno točno, dok voditelj Dnevnika HTV-a najavljuje da će uskoro, na kraju dugotrajnog sudskog procesa, optuženicima biti izrečena “nepravomoćna presuda”, što je primjer logičnog apsurda do kojeg glupa praksa prije ili poslije mora dovesti.

Naime, dok suvišno isticanje činjenice da je neka izrečena presuda nepravomoćna jest “nepotreban teret”, ali ne mora biti netočno, najava nepravomoćne presude ne može da ne bude u zavadi s elementarnom logikom. Jer, kako najavljivač može znati da će presuda koja još nije izrečena biti nepravomoćna? Čak kad bi i imao informaciju kakva će ona uistinu biti, ne može sa stopostotnom sigurnošću znati hoće li se koja od strana u postupku na nju žaliti, a bez žalbe presuda automatski postaje pravomoćna!

Kad bi tu bila riječ o nekakvim jezičnim ili logičkim začkoljicama, na to se ne bi imalo smisla osvrtati. Ali, nije riječ o tome, nego o simptomu ozbiljnog društvenog poremećaja.

Početni su impuls vjerojatno dali odvjetnici-branitelji, jer njima je u interesu da svoje klijente (s optuženičkih klupa) uvjere kako proces u kojem su osuđeni nije izgubljen, kako još postoji cijeli niz “pravnih mogućnosti” da se on okrene u njihovu korist i, na kraju, kako izrečena presuda zapravo ništa ne znači.

Ali, obesnaživanje sudskih presuda ipak ponajprije odgovara kršiteljima zakona, na prvome mjestu onima najkrupnijima. Njima je i te kako stalo do toga da se ne samo sudske presude nego i sudovi, pravosuđe, a i cijela država, ne uzimaju suviše ozbiljno. Em se presude sporo donose, em se na sve strane razglašavaju kao nepravomoćne. Smiješno, šta ne?

To i jest pravi cilj te nimalo bezazlene javne igre s nepravomoćnom pravdom: da se vječna privremenost pravosudnih (i drugih) odluka pretvori u svojevrsnu pučku komediju o ne(pravo)moćnoj Hrvatskoj, u kojoj naivne poštenjačine dobivaju po leđima, a lupeži broje dukate.

Tko da vjeruje sudstvu koje nakon regularne rasprave izriče privremenu presudu, a istodobno dopušta da se građani već na osnovi obične prijave ili tek pokrenute sudske parnice definitivno žigošu kao kriminalci. Na početku, dok se još ništa ne zna, krivi su mnogi; na kraju, kad se sve sazna, ništa nije pravomoćno.