Nerazumna i opasna igra

Prije mjesec dana rekao bih da ćete se opet načekati, ali u samo dva tjedna mnogo se toga dogodilo i čvrsto sam uvjeren da ćete završiti pregovore u lipnju, rekao mi je proteklog tjedna jedan zapadnoeuropski diplomat – šef odjela za zapadni Balkan u ministarstvu vanjskih poslova svoje zemlje. Iako njegovo ministarstvo ni na koji način nije uključeno u pregovore Hrvatske s Europskom unijom, dovoljno su moćni da na vrijeme dobiju sve informacije iz Bruxellesa pa tako i one o napretku Hrvatske. Razumljivo, odmah je nakon gornje rečenice dodao tipičnu diplomatsku ogradu “sve se još može promijeniti” kakvu izgovara svatko tko je ikada pratio odnose Hrvatske i Unije.

Nije mog sugovornika previše zanimao završetak pregovora, to sada više nije neko veliko pitanje, iako će se Vlada sigurno tjednima i mjesecima njime hvaliti i vjerojatno organizirati popriličnu feštu koja bi se mogla poklopiti s Danom državnosti. Više od toga zanimalo ga je što će na referendumu reći hrvatski građani. Referendumi o Europskoj uniji jako su nepredvidljivi, smatra, osobito u zemljama poput Hrvatske u kojima bujaju antieuropski osjećaji. Za svoje uvjerenje dao je dva primjera – pad Lisabonskog ugovora u Irskoj i dvostruko norveško odbijanje ulaska u Uniju. Irci su na prvome referendumu odbili Lisabonski ugovor jer im je organizacija Coir, potpuno neutemeljeno, punila uši da će im EU tjerati kćeri na pobačaj, novačiti sinove u neku europsku vojsku, uzeti novac koji krvavo zarađuju.

Norvežani su, pak, ulazak u Uniju, za koji su čak četiri puta aplicirali, a jednom su ih vetom zaustavili Francuzi, odbili ne samo zato što nisu htjeli da im netko drugi odlučuje koliko bakalara smiju uloviti ili što će i kako sa svojom naftom daleko na sjeveru. Imali su i znatno prozaičniji razlog koji je lako prispodobiti s našim sirom i vrhnjem. U Europi je, osim u Švedskoj, zabranjena prodaja i konzumacija snusa, duhana za žvakanje, koji je Skandinavcima mnogo draži od cigareta. Norvežani se snusa nisu željeli odreći iako veliku većinu “europskih” zakona bez problema ugrađuju u svoj sustav.

Hrvatska bi iz ta dva primjera trebala izvući tri pouke.

Prva je da ne treba pretjerano slaviti završetak pregovora jer bi raskošno slavlje moglo još više razjariti euroskeptike koji se najčešće regrutiraju iz pauperiziranih slojeva, sve brojnijih u Hrvatskoj.

Druga je da pripremanju referenduma treba prići što ozbiljnije i u kampanju uključiti sve relevantne političke i društvene snage, u prvom redu oporbu.

Treća je da referendum treba organizirati nakon parlamentarnih izbora. Oni bi mogli poslužiti kao ventil za ispuhivanje sveg godinama nakupljanog nezadovoljstva pa bi građani mnogo hladnije glave mogli pristupiti odlučivanju o ulasku u EU. Nakon izbora HDZ može računati i na punu suradnju oporbe, koja tada može, ali i ne mora biti na vlasti. Prije izbora njihovo bi sudjelovanje u kampanji za referendum moglo biti samo formalno, bez obzira na to što su Vladimir Šeks i Vesna Pusić dogovorili i učvrstili primirje kako bi Hrvatska napokon završila pregovore. Primirje će sa završetkom pregovora biti prekinuto, a oporbenjaci se sigurno neće pretrgnuti nagovarajući građane da bi se HDZ imao čime hvaliti.

Zbog svega je toga tvrdoglavo inzistiranje premijerke Jadranke Kosor na referendumu prije izbora krajnje nerazumno i opasno za nacionalne interese, a bez obzira na to što sve brojniji euroskeptici mislili, EU jest jedan od najvažnijih nacionalnih interesa. Igranje tako velikom stvari neodgovorno je i ako Hrvati zbog sitnog političkog interesa Jadranke Kosor, jer u usporedbi s ulaskom u Uniju jedan mandat zaista jest sitan, na referendumu odbiju ući u EU, krivac će biti samo jedan –Jadranka Kosor.