Vratio sam se iz knjižnice, a vani je počeo padati snijeg. Prvi ove godine, pomislio sam dok sam vadio knjige iz ruksaka. Sjeo sam za stol da još jednom, ovaj put u toploj kući, a ne u maglici širine izbora knjižnice pogledam što sam posudio. Odlučio sam da ću prvo čitati priče nekog meni nepoznatog autora, jednu od onih knjiga koje su gotovo slučajno završile u mojoj torbi, u mojim rukama. Otvaram knjigu i počinjem. Zanimljiva je.
(Dva starca igraju šah. Jedan umire od raka, a drugi je nedavno izgubio cijelu obitelj u prometnoj nesreći.)
Otvaraju se vrata sobe. Brat ulazi i pali cigaretu. Nervozan je i glasno govori. Tjera me iz sobe. Mora telefonirati, kaže. Uzimam knjigu i odlazim na WC. Čitam o starosti i o šahu, a tata lupa po vratima i tjera me da izađem jer tu se ne čita. U kuhinji je toplo i miriši po kiselom kupusu. Vraćam se priči, ali mama ubacuje seriju prigovora o nepočešljanosti, smeću koje nije izneseno i ispitima o kojima ne vodim brigu. Obuvam čizme i oblačim kaput. Knjigu stavljam u džep.
Snijeg pada sve jače i jače. Odlazim do tržnice i sjedam u kafić za ološ. Tu uglavnom piju stari kroničari i prilično je mirno. Naručujem čaj i opet čitam. Starac u priči umire prije nego što ga ovaj drugi uspije matirati. Nestrpljivo žurim ka drugoj priči, a u kafić ulazi jedan poznanik iz kvarta. Gleda okolo, primjećuje me i sjeda za moj stol. Naručuje pivo i priča o nekakvim bezvezarijama. Ne mogu ga se riješiti. Ostavljam na stolu pet kovanica i bez pozdrava izlazim. Na tramvajskoj stanici nema ljudi. Bezuspješno se pokušavam ugrijati cigaretom i u daljini vidim plavi gradski vlak. Tramvaj je prepun, nema mjsta za sjedenje pa nema ni čitanja. Silazim nakon desetak stanica i odlazim do djevojke. Sama je doma i uči. Idealno. Sjednem preko puta nje i jedva dočekavši ulazim u drugu priču.
(Svinjokolja. Dječak je tužan jer gubi svojeg omiljengo praščića, a njegov otac si sjekirom odreže mali prst na ruci.)
Djevojka baca svoja skripta u kut sobe, proklinje ruski, prilazi mi s leđa i ljubi me u vrat. Sjeda na mene i ljubi me u usta. Malo se ljubimo, a onda ja slažem da imam dogovor s prijateljem i da sam sasvim zaboravio, ali da stvarno moram ići. Nije joj drago, ali me shvaća. Još jedan dugi poljubac i opet sam na ulici. U njenom kvartu nemam previše poznanika pa odlučujem ponovno okušati sreću u kafiću. Kopam po džepovima i pronalazim još nekoliko kovanica, bit će taman dovoljno za čaj. Sjedam u prvu birtiju na koju naletim. Birtija u punom smislu riječi. Sjedam za stol u kutu i vraćam se knjizi. Čitam i pijem kamilicu. Dječak iz priče bori se s podvojenim osjećajima. S jedne strane mu je žao što mu se otac ozlijedio, a s druge pak misli kako je to i zaslužio jer je htio zaklati njegova ljubimca. Letim stranicama i dječak je već sredovječan i kolje svinju dok njegov sin plače, ali iznenada atmosfera u birtiji uzavre, zgusne se. Dvojica se svađaju za šankom, viču jedan na drugoga. Konobarica im prilazi pokušavajući ih smiriti. Veći, brkati muškarac udara je u lice. Ne ostavivši kovanice na stolu i ne završivši čaj istrčavam van i jurim ka tramvajskoj stanici. Snijeg je sve gušći, a pahulje sve krupnije. Grozničavo razmišljam i brzo shvatim tramvaj. Jedino treba pronaći sjedeće mjesto. Ulazim u sedamnaesticu, a sjedalo svijetli, kao da ima aureolu. Sjedim i krećem na treću priču.
(Ribar, čiji se sin odao drogi, odlučuje izvršiti samoubojstvo tako što će isploviti na pučinu i umrijeti od gladi i žeđi. Želi svojom patnjom spastii sinovljevu dušu.)
Prizori kroz prozor mijenjaju se neprimjetno, tek kao nepotrebna kulisa pročitanom tekstu. Ljudi se oko mene guraju i psuju, starice me mole da im ustupim mjesto. Starac u priči umire od žege i sunčanice istovremeno kada i njegov sin u gradu, od prevelike doze droge. Oko mene gužva, ljudi, kapanje s kaputa i iz nosova.
(Žensko dijete rođeno bez ruku. Roditelji razmišljaju da ga ubiju jer sakata neće nikada naći muža.) Situacija u tramvaju se smirila. Gledam oko sebe i vidim da sam ostao sam. Dakle, na okretištu smo. Sada već mogu očekivati i kontrolora koji će me htjeti izbaciti. Djevojka proklinje svoje mrtve roditelje što je nisu ubili jer se ne može udati, a ima već pedeset godina. Krećem na petu priču, a kontrolor ulazi i moli me da napustim vozilo. Objašnjavam mu da zaista nemam drugog mjesta za čitanje, a čitati moram i da imam pokaz i da se smijem voziti i da me ne tjera van na hladnoću i snijeg. Gleda me malo sumnjičavo, a ja izvadim one nepotrošene kovanice i tutnem mu ih u džep. Uputi mi blijedi osmijeh i iziđe.
(Saksofonist upoznaje najljepšu ženu na svijetu. Zaljubljuje se u prvi pogled. Kada shvati da je ona gluha, svijet mu se ruši jer njegov je život glazba.)
Tramvaj opet kreće, a ja i dalje čitam i čitam i čitam. Završavam petu priču i šestu i sedmu i osmu i opet smo na okretištu. Kontrolor dolazi i pita me kako sam. Kažem mu da sam dobro i da sam uskoro gotov. Smiješim mu se i on se smiješi meni. Sada smo prijatelji. Okrećem stranicu i ulazim u posljednju, devetu priču.
(Dječaci hvataju vrapce na ljepilo. Polijevaju ih benzinom i pale. Zapaljene ih puštaju da lete. Zovu to "živi vatromet".)
Završavam priču. Sređujem dojmove u glavi i izlazim iz tramvaja. Leđa su mi ukočena i lagano mi se vrti u glavi. Vani je hladno i bijelo. Cigaretni dim je barikada između mene i svijeta. Knjiga, sada nevažna, miruje u dubini džepa. Iza mene ne ostaju tragovi u snijegu. Poslije mene neće ostati ništa. Ne znam gdje sam, izgubio sam se. Nema me.