Da je Cibona izgubila još jednu utakmicu u Euroligi, ovaj put protiv Makabija, to i nije iznenađenje. U toj ligi Cibona već odavno uglavnom samo gubi. Od nekadašnje velike i moćne Cibone nije ostalo ni C. Dugo je to već neka čudna Cibona.
Ne samo po tome što u Europi samo gubi, nego puno više tko u njoj danas igra. Gledaš utakmicu, igra Cibona, a igrači se zovu Kelley, Warren, Hoskin, Ayuso...! Gdje su nestali domaći dečki? Gdje su igrački nasljednici Plećaša, Nakića, Čuture, Giričeka? Domaćih je igrača sve manje i uglavnom su u drugorazrednim ulogama. Glavne su pak uloge dobili mahom drugorazredni američki igrači. Da su (bili) klasama igrali bi oni u Americi, ne bi ni došli u Cibonu.
Cibona je prestala biti europskom veličinom kada su u nju počeli stizati nepoznati Amerikanci, kada je netko odlučio promijeniti klupsku politiku. Cibona je postala velikom, uspješnim spajanjem darovitih zagrebačkih igrača (Nakić, Pavličević, Čutura), taleneta pristiglih iz manjih gradova (Knego, Aco Petrović, Ušić, Cvjetičanin) i ekstra klasa (Ćosić i Dražen Petrović). Već dugo u Ciboni manjka i jednih, i drugih, i trećih. Ako trećih u Hrvatskoj više nema, sigurno ima i prvih i drugih.
No umjesto njih u Ciboni igraju neki deseti! Kao uostalom, i u Dinamu, gdje su Brazilci i ini potisnuli domaće. Što su Dinamo, Cibona, njihovi navijači i hrvatski sport, dobili s toliko stranih igrača? Osim doista izuzetnog Eduarda, zapravo ništa. Uostalom, Dinamo je nekoć više značio u Europi, nego što znači danas. A Cibona je vladala Europom.